„Kuhanje nije muški posao!”: Priča iz kuhinje koja je promijenila moju obitelj

„Šta to radiš, Jasmin?!” – glas moje svekrve, Zlate, odjeknuo je kroz stan kao da je netko razbio tanjur. Bilo je rano jutro, sunce je tek provirivalo kroz prozor naše male kuhinje u Sarajevu. Jasmin je stajao pored štednjaka, u pidžami, s tiganjem u ruci. Miris kajgane i svježe skuhane kafe širio se prostorijom. Ja sam sjedila za stolom, još pospana, s osmijehom na licu.

Zlata je stajala na vratima, ruku prekriženih na prsima, obrva podignutih do neba. „Pripremam doručak za Amru, mama,” odgovorio je Jasmin mirno, ali mogao je osjetiti napetost u zraku. „Kuhanje nije muški posao! Sramota! Šta će reći komšije kad vide da moj sin stoji za šporetom?”

Osjetila sam kako mi se srce steže. Zlata nije loša žena – naprotiv, uvijek je bila tu za nas kad nam je trebalo. Ali njene riječi su me pogodile. Pogledala sam Jasmina; vidjela sam kako mu lice postaje ozbiljno. „Mama, Amra i ja radimo cijele dane. Nije važno ko kuha ili pere suđe. Važno je da smo zajedno i da pomažemo jedno drugom.”

Zlata je sjela za stol, uzdahnula i počela pričati o tome kako su u njeno vrijeme žene ustajale prve, pripremale doručak, ručak i večeru, a muškarci su donosili novac kući. „Tako sam ja odgojila tvog oca. Tako je bilo kod mojih roditelja. Tako treba biti!”

Tog dana doručak je bio hladan. Zlata nije htjela ni okusiti kajganu koju je Jasmin napravio. Otišla je u dnevni boravak i upalila televizor na tursku seriju. Jasmin i ja smo jeli u tišini.

Narednih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Zlata bi svaki put kad bi me vidjela u kuhinji dobacila: „Eto, vidiš kako žena zna gdje joj je mjesto.” Kad bi Jasmin pokušao pomoći oko ručka ili pospremanja, ona bi ga prekorila pogledom ili tiho promrmljala nešto sebi u bradu.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom nakon večere, Jasmin je pokušao razgovarati sa svojom majkom. „Mama, vremena su se promijenila. Amra i ja radimo jednako naporno. Nije fer da sve bude na njoj.”

Zlata ga je pogledala s tugom u očima. „Sine, ja samo želim najbolje za vas. Bojim se da ćeš izgubiti poštovanje ako stalno radiš ženske poslove.”

„Mama,” rekla sam tiho, „poštovanje se ne gradi na tome tko kuha ili pere suđe. Poštovanje se gradi na ljubavi i podršci.”

Zlata je šutjela nekoliko trenutaka, a onda ustala i otišla u svoju sobu.

Nakon njenog odlaska, Jasmin i ja smo dugo razgovarali. Prisjećali smo se djetinjstva – on svog u Travniku, ja svog u Mostaru. Oboje smo odrasli uz majke koje su nosile cijelu kuću na leđima, koje su kuhale, čistile i brinule o svemu. Očevi su radili i donosili novac, ali rijetko su pomagali oko kuće.

„Znaš,” rekao mi je Jasmin jedne noći dok smo ležali budni, „možda mama nikad neće razumjeti naš način života. Ali ne želim da naš brak bude kao njihovi brakovi – gdje se ljubav mjeri brojem skuhanih ručkova.”

Godine su prolazile, ali Zlata nije mijenjala mišljenje. Svaki njen dolazak bio je nova prilika za raspravu o tome što znači biti prava žena ili pravi muškarac. Jednom prilikom sam joj pokušala objasniti kako su danas žene ravnopravne na poslu i kod kuće, ali ona bi samo odmahivala glavom.

Najgore mi je bilo kad bi pred djecom komentirala: „Djevojčice moraju znati kuhati! Dječaci neka idu van igrati se.” Moja kćerka Lejla jednom joj je odgovorila: „Ali nana, tata pravi najbolju pizzu!” Zlata ju je pogledala kao da joj je rekla najveću glupost na svijetu.

S vremenom sam naučila ignorirati njene komentare, ali Jasminu je to teško padalo. Osjećao se kao da mora birati između mene i svoje majke. Nekad bi vikendom otišao do nje u Travnik samo da izbjegne svađu kod kuće.

Jednog dana, nakon još jedne burne rasprave oko toga tko će pripremiti ručak za Bajram, Jasmin je pukao: „Mama, ako ne možeš prihvatiti naš način života, možda bolje da ne dolaziš tako često.” U stanu je zavladala tišina koju ni zvuk ezana s obližnje džamije nije mogao prekinuti.

Zlata se spakirala i otišla isti dan. Nisam znala što osjećam – olakšanje ili tugu? Djeca su bila zbunjena; Lejla me pitala: „Mama, zašto se nana ljuti kad tata kuha?” Nisam imala pravi odgovor.

Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što nam se Zlata ponovno javila. Poslala mi je poruku: „Amra, možeš li mi poslati recept za onu tvoju supu od tikvica? Jasmin mi pričao da si ga naučila praviti.”

Možda nikad nećemo biti savršena obitelj iz reklame za kafu. Možda će uvijek postojati razlike između generacija i vrijednosti koje nosimo iz djetinjstva. Ali danas znam jedno – ljubav nije pitanje toga tko stoji za šporetom.

Ponekad se pitam: Je li moguće pomiriti tradiciju i suvremeni život? Ili ćemo zauvijek ostati zarobljeni između onoga što jesmo i onoga što naši roditelji žele da budemo?