Kad se baka izgubi u vlastitom životu: Priča o Mariji iz Dubrave

“Marija, gdje su mi čiste čarape?” viknuo je moj sin Ivan iz hodnika, dok je njegova supruga Sanja nervozno tražila ključeve od auta. Unuka Lana je plakala jer nije mogla pronaći omiljenu igračku, a mali Filip je već bio na pragu tantruma zbog doručka koji mu nije odgovarao. Stajala sam usred kuhinje, s rukama u brašnu, pokušavajući napraviti palačinke, i osjećala kako mi srce lupa od stresa.

Nisam ni primijetila kad su se moji dani pretvorili u beskrajnu listu tuđih potreba. Prije samo nekoliko godina, živjela sam sama u malom stanu u Dubravi, uživala u miru, čitala knjige i povremeno odlazila na kavu s prijateljicama. Onda je Ivan ostao bez posla, Sanja je počela raditi duže smjene, i odjednom su se svi preselili kod mene. “Samo dok ne stanemo na noge, mama”, govorili su. Ali mjeseci su se pretvorili u godine.

“Bako, možeš li mi pomoći s matematikom?” Lana me povukla za rukav dok sam pokušavala oprati suđe. “Naravno, dušo”, odgovorila sam, iako sam osjećala kako mi se tijelo buni protiv još jednog zadatka. Sanja je ušla u kuhinju s mobitelom na uhu, kratko me pogledala i tiho rekla: “Marija, možeš li danas pokupiti Filipa iz vrtića? Ja neću stići.” Samo sam klimnula glavom.

Navečer, kad bi svi napokon zaspali, sjedila bih sama za stolom i gledala stare slike. Na jednoj sam ja – mlada, nasmijana, s diplomom u ruci. Sjetila sam se kako sam nekad sanjala putovanja po Dalmaciji, izlete na Plitvice, večeri uz kazalište ili koncert. Sada sam bila samo baka – ne Marija, ne žena koja voli poeziju i more, nego netko tko pere, kuha i tješi.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Ivan je došao do mene. “Mama, znaš da ti neizmjerno cijenimo sve što radiš za nas. Ali znaš i sama kakva je situacija…” Pogledala sam ga i vidjela umor u njegovim očima. “Znam, sine. Samo… ponekad se pitam gdje sam ja nestala u svemu ovome.” Ivan je šutio. Zagrli me kratko i otišao.

Počela sam primjećivati kako me sve više boli leđa, kako mi srce preskače kad čujem dječji plač ili kad Sanja podigne ton jer nešto nije po njenom. Jednog dana, dok sam išla po Filipa u vrtić, noge su mi jednostavno otkazale. Srušila sam se na klupu ispred škole i zaplakala kao dijete. Prolaznici su me gledali sažaljivo, ali nitko nije prišao.

Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi mi je odzvanjalo: “Gdje si ti, Marija? Jesi li još uvijek tu ili si nestala među tuđim potrebama?” Sutradan sam odlučila razgovarati s Ivanom i Sanjom.

“Moramo razgovarati”, rekla sam odlučno dok smo sjedili za stolom. “Volim vas sve i volim biti baka svojim unucima. Ali ja više ne mogu ovako. Trebam vrijeme za sebe. Trebam svoj život natrag.” Sanja je odmah počela: “Ali tko će onda čuvati djecu? Kako ćemo mi raditi?” Ivan ju je prekinuo: “Sanja, mama ima pravo. Previše smo se oslonili na nju.”

Nastala je tišina. Osjećala sam krivnju što ih ostavljam na cjedilu, ali istovremeno i olakšanje što sam napokon izgovorila ono što me tišti godinama.

Dogovorili smo se da će djecu upisati u produženi boravak i da će Sanja smanjiti prekovremene sate. Ja sam odlučila upisati tečaj slikanja u lokalnom domu kulture i ponovno se javiti starim prijateljicama.

Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam uzbuđenje zbog nečeg što nema veze s tuđim potrebama. Prvi sat slikanja bio je kao povratak sebi – boje pod prstima, miris ulja na platnu, smijeh žena koje su također tražile nešto svoje u ovom kaosu svakodnevice.

Naravno, nije sve išlo glatko. Djeca su plakala jer ih više nisam svaku večer uspavljivala. Sanja mi je zamjerala što više nisam uvijek dostupna. Ali Ivan je stao na moju stranu: “Mama ima pravo na svoj život.” Počeli smo razgovarati otvorenije o svemu – o granicama, o tome koliko je važno da svatko ima svoje vrijeme.

Jednog popodneva sjedila sam na klupi u parku s prijateljicom Nadom. “Znaš li koliko nas ima koje smo se izgubile u tuđim životima?” pitala me tiho. Klimnula sam glavom i osjetila kako mi suze naviru od olakšanja što nisam sama.

Danas više nisam samo baka na puno radno vrijeme. Opet sam Marija – žena koja voli slikanje, more i knjige. I dalje pomažem svojoj obitelji, ali sada znam gdje su moje granice.

Ponekad se pitam: Koliko nas još živi tuđe živote umjesto svojih? Imamo li hrabrosti reći ‘dosta’ prije nego što bude prekasno?