Deset godina kasnije: Kad se Jasmin vratio iz ničega, moj svijet se ponovno srušio
“Gdje si bio svih ovih godina, Jasmin?” riječi su mi izletjele iz usta prije nego što sam ih stigla zaustaviti. Stajao je na pragu našeg stana u Sarajevu, s istim onim pogledom koji me nekad osvojio, ali sada mi je bio stranac. Kiša je lupkala po prozoru, a djeca su u dnevnoj sobi šaptala, osjećajući napetost koja je ispunila zrak.
Nisam ga vidjela deset godina. Deset godina sam svako jutro ustajala sama, kuhala kavu za jedno, a ne za dvoje, odgovarala na pitanja naše kćeri Lejle i sina Dine gdje im je tata. Deset godina sam slagala osmijeh pred susjedima i rodbinom, dok su šaptali iza leđa: “Jadna Mirela, muž joj nestao… Tko zna što je napravio.”
Sjećam se te noći kad je nestao. Bio je petak, mirisala je sarma koju sam kuhala za vikend. Djeca su crtala za stolom, a on je rekao da ide do trgovine po kruh. Nikad se nije vratio. Policija nije imala tragova, prijatelji su šutjeli ili slegali ramenima. Majka mi je govorila: “Moraš biti jaka zbog djece.” Ali kako biti jaka kad ti srce puca svaki dan?
Sad je stajao ispred mene, stariji, s borama oko očiju i rukama koje su drhtale. “Mirela… znam da nema opravdanja. Ali molim te, pusti me da objasnim.”
Htjela sam ga udariti, zagrliti, vikati na njega i plakati mu na ramenu – sve odjednom. Umjesto toga, samo sam stajala i gledala ga kao da gledam duha.
“Mama, tko je to?” Lejla je provirila iza vrata. Imala je pet godina kad je Jasmin nestao, sad joj je petnaest. Pogledala ga je kao stranca.
“To… to je tvoj otac,” promucala sam.
Dino je došao za njom, visoki tinejdžer s očima koje su bile preslika Jasminovih. “Zašto si nas ostavio?” pitao je ravno u oči.
Jasmin je sjeo na rub hodnika kao da mu noge više ne drže težinu. “Nisam mogao ostati… napravio sam glupost. Dugovao sam novac pogrešnim ljudima. Prijetili su vama. Mislio sam da vas štitim ako nestanem.”
Osjetila sam kako mi se bijes diže u grlu. “Deset godina! Mogao si barem javiti da si živ! Da znamo! Djeca su odrasla bez oca! Ja sam… ja sam morala biti sve!”
On je spustio glavu: “Znam… svaki dan sam mislio na vas. Bio sam u Mostaru, radio na građevini pod lažnim imenom. Nisam imao hrabrosti vratiti se dok nisam skupio dovoljno da otplatim dugove i dok nisam bio siguran da ste sigurni.”
Lejla je počela plakati. Dino je stisnuo šake. Ja sam osjećala kako mi se svijet ponovno ruši pod nogama.
Sljedećih dana Jasmin je pokušavao razgovarati s djecom. Lejla ga nije htjela ni pogledati; Dino mu je postavljao pitanja na koja ni ja nisam imala odgovore. Susjedi su počeli dolaziti pod izlikom da posude šećer ili kavu, ali svi su željeli vidjeti “onog koji se vratio iz mrtvih”.
Moja sestra Sanja me zvala svaku večer: “Mirela, ne smiješ mu oprostiti tek tako! Sjeti se kroz što si prošla!” Majka mi je šutjela na telefon, ali znala sam da pati zbog unuka i zbog mene.
Jedne večeri Jasmin i ja smo ostali sami u kuhinji. Gledao me dok sam prala suđe.
“Znam da ne mogu vratiti vrijeme,” rekao je tiho. “Ali želim biti tu za vas sada. Ako mi dopustiš.”
Okrenula sam se prema njemu: “Ne znam mogu li ti oprostiti. Ne znam ni što osjećam više – mržnju ili olakšanje što si živ. Djeca te trebaju, ali ja… ja sam naučila živjeti bez tebe.”
On je klimnuo glavom: “Prihvatit ću što god odlučiš. Samo želim biti blizu vas, makar kao prijatelj djeci.”
Tih dana nisam spavala. Prebirala sam po uspomenama – prvim poljupcima na Baščaršiji, zajedničkim ljetovanjima na Jadranu, ali i po godinama samoće, straha i srama.
Jednog jutra Lejla mi je rekla: “Mama, ne mogu mu oprostiti tek tako. Ali želim ga upoznati. Želim znati tko je moj otac.” Dino je bio tiši: “Neka pokuša biti tata sad kad već nije bio prije.” Djeca su bila hrabrija od mene.
Jasmin se trudio – vodio Dinu na nogomet, pomagao Lejli s matematikom, popravljao slavinu koja curi već mjesecima jer ja nisam imala snage zvati majstora.
Ali svaka večer završavala bi istim pitanjem u meni: mogu li mu ikada oprostiti? Je li moguće ponovno vjerovati nekome tko te jednom tako duboko povrijedio?
Jedne noći sjeli smo svi zajedno za stol – prvi put nakon deset godina. Tišina je bila gusta kao sarajevska magla.
“Znam da ne mogu izbrisati prošlost,” rekao je Jasmin gledajući nas jedno po jedno. “Ali želim biti dio vaše budućnosti – ako mi to dopustite.”
Pogledala sam svoju djecu i shvatila da oni žele pokušati – zbog sebe, ne zbog mene ili njega.
Možda oprost nije zaborav, možda nije ni povratak na staro – možda je to samo prilika za novi početak.
Ponekad se pitam: koliko puta možemo oprostiti? I gdje završava ljubav kad počne bol? Što biste vi učinili na mom mjestu?