Miris sapuna i gorki okus istine: Priča o Ani i Ivanu
“Ana, hajde, požuri! Opet kasniš!” vikao je Ivan iz hodnika dok sam pokušavala pronaći svoj omiljeni šal. Zvuk njegovog nestrpljenja bio mi je poznat, ali danas mi je posebno parao uši. “Znaš da moji roditelji ne vole kad kasnimo,” dodao je, a ja sam progutala knedlu i izašla iz sobe.
Na putu do njegovih roditelja, u autu je vladala tišina. Gledala sam kroz prozor, promatrajući sive oblake iznad Zagreba, dok su mi misli lutale. Sjećam se kad smo se upoznali na Jarunu, kako me osvojio svojim osmijehom i šalama. Tada nisam znala da će mi taj isti osmijeh jednog dana postati maska iza koje skriva pravu osobu.
“Ana, jesi li dobro?” upitala me njegova sestra Marija čim smo stigli. “Izgledaš nekako… umorno.”
“Dobro sam, samo… puno posla na faksu,” slagala sam, jer nisam imala snage priznati istinu. Marija me pogledala sumnjičavo, ali nije ništa rekla.
Večer je prolazila uobičajeno: Ivanov otac pričao je viceve, majka nudila kolače, a Ivan je sjedio kraj mene i stiskao mi ruku ispod stola. No, svaki njegov dodir bio mi težak, kao kamen na prsima. Znala sam da nešto nije u redu već mjesecima, ali nisam htjela priznati ni sebi ni drugima.
Sve je kulminiralo prošle subote. Vratila sam se kući ranije s posla i zatekla Ivana kako razgovara na mobitel u kuhinji. Glas mu je bio tih, nježan, kakav nikad nije bio prema meni u zadnje vrijeme.
“Ma ne brini, ona ništa ne sumnja… Da, naravno da ću doći večeras. Samo da je otpravim kod njezine mame.”
Stajala sam na pragu, srce mi je lupalo kao ludo. Kad me ugledao, naglo je prekinuo razgovor i nasmiješio se onim lažnim osmijehom.
“S kim si razgovarao?” pitala sam drhteći.
“S Damirom iz firme. Dogovaramo neki projekt,” slagao je bez treptaja.
Nisam više mogla šutjeti. “Ivane, tko ti je ta žena?”
Pogledao me kao da sam poludjela. “Kakva žena? Ana, ti si stvarno postala paranoična!”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale riječi koje sam čula. Sljedećih dana počela sam obraćati pažnju na sitnice: miris parfema na njegovoj košulji koji nije bio moj, poruke na mobitelu koje je brzo brisao, hladnoća u njegovom glasu kad bi mi rekao “volim te”.
Sve sam ispričala najboljoj prijateljici Lejli dok smo pile kavu u malom kafiću na Trešnjevci.
“Ana, moraš ga pitati direktno. Ili još bolje – ostavi ga prije nego što te potpuno slomi,” rekla mi je odlučno.
Ali ja nisam imala hrabrosti. Sve dok nisam pronašla poruku na njegovom laptopu: “Jedva čekam da opet osjetim tvoj miris… Onaj obični sapun koji koristiš me izluđuje. Tvoja Sanja.”
Sanja. Njegova kolegica s posla. Sjetila sam se kako ju je jednom spomenuo usputno, kao da nije važna.
Te večeri čekala sam ga budna. Kad je ušao u stan, pogledala sam ga ravno u oči.
“Znam za Sanju. Znam za sve laži. Zar ti nije bilo dovoljno što smo planirali vjenčanje? Zar ti nisam bila dovoljna?”
Ivan je šutio nekoliko sekundi, a onda slegnuo ramenima.
“Ana, stvari su se promijenile. Ne mogu si pomoći. Sanja me razumije na način na koji ti ne možeš. Ona je jednostavna, ne komplicira oko sitnica… Koristi običan sapun i ne pravi dramu oko svega.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve što smo gradili godinama nestalo je u jednoj rečenici.
Spakirala sam svoje stvari i otišla kod mame u Dubravu. Prva tri dana nisam izlazila iz sobe. Mama je kucala na vrata:
“Ana, dušo, život ide dalje. Nisi ti prva kojoj se ovo dogodilo. Sjeti se tko si bila prije njega!”
Ali nisam znala tko sam bez Ivana. Sve moje prijateljice su već bile udane ili trudne; osjećala sam se kao gubitnica.
Nakon tjedan dana skupila sam hrabrost i poslala poruku Lejli: “Vjenčanja nema. Ostavila sam ga prošli tjedan.”
Odmah me nazvala: “Što se dogodilo? Vi ste bili savršen par!”
“Tako je izgledalo izvana… Dobro da sam shvatila kakav je zapravo prije nego što sam mu rekla ‘da’.”
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Znaš što? Ponosna sam na tebe. Bolje sada nego kasnije kad bi bilo još teže.”
Tih dana puno sam razmišljala o svemu što sam prošla s Ivanom – o svim kompromisima koje sam napravila, o vlastitim željama koje sam potisnula da bih njemu ugodila. Sjetila sam se kako mi je jednom rekao: “Zašto uvijek moraš koristiti te skupe gelove za tuširanje? Sanja koristi običan sapun i uvijek miriše svježe.” Tada mi se to činilo bezazleno, ali sada shvaćam koliko su te sitnice zapravo bile važne – koliko su otkrivale o njemu i o meni.
Jedne večeri sjela sam s mamom za kuhinjski stol i rekla joj sve – od početka do kraja.
“Ana, nisi ti kriva što si vjerovala čovjeku kojeg si voljela,” rekla mi je tiho i stisnula ruku.
Danas polako učim biti sama sa sobom. Učim voljeti svoje nesavršenosti i miris svog omiljenog gela za tuširanje bez grižnje savjesti.
Ponekad se pitam: Jesam li previše očekivala? Ili sam samo predugo šutjela? Možda će mi netko od vas reći – što biste vi napravili na mom mjestu?