Kad je djed došao živjeti s nama: Priča o sudaru generacija i malim čudima u sarajevskoj zgradi

“Ne možeš mi reći da opet nisi zaključala vrata!” povikala sam iz kuhinje, dok sam pokušavala pronaći gdje je nestala zadnja šalica kave. Zvuk televizora iz dnevne sobe bio je preglasan, a djed Ivo je, kao i svako jutro, sjedio na istom mjestu, gledajući dnevnik i mrmljajući sebi u bradu. “Ajde, Ajla, pusti čovjeka, star je,” pokušao me smiriti moj muž Emir, ali nisam mogla više izdržati. Od kad se djed uselio kod nas prije tri mjeseca, naš mali stan na Grbavici postao je poprište svakodnevnih borbi – za prostor, za tišinu, za malo mira.

Djed Ivo je došao iz Mostara nakon što je baka umrla. Nije mogao više biti sam, a mi smo jedini koje ima. Prvih dana sam se trudila biti strpljiva. Pripremala sam mu omiljene pite, slušala njegove priče o ratu i o tome kako je nekad bilo bolje. Ali ubrzo su počele sitne svađe. Djed bi zaboravio ugasiti svjetlo u hodniku, ostavljao bi pepeo po stolu i stalno se žalio na “ovu današnju mladež”. Emir bi samo slegnuo ramenima: “Pusti ga, Ajla, nije mu lako.”

Ali meni nije bilo lako. Naša kćerka Lana imala je maturu za mjesec dana i već je bila pod stresom zbog prijemnog na fakultet. Djed joj je stalno ulazio u sobu bez kucanja, tražeći gdje su mu naočale ili da joj ispriča kako su nekad maturanti slavili na Neretvi. Jednog dana Lana je zalupila vratima i viknula: “Zašto on uvijek mora biti ovdje? Zar nemam pravo na malo mira?” Pogledala sam Emira, ali on je samo šutio.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako djed i Lana razgovaraju u dnevnoj sobi. “Znaš li ti, djete moje, da sam ja nekad bio najbolji plivač u Mostaru?” pitao ju je djed. Lana je uzdahnula: “Djede, ne zanima me to sad.” Ali djed nije odustajao. “Znaš li kako je to kad ti sve nestane? Kad ti grad izgori pred očima?” Lana ga je pogledala i prvi put nisam vidjela ljutnju u njenim očima nego tugu.

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako djed teško diše u sobi do naše i pitala se jesam li previše stroga prema njemu. Sjetila sam se svoje majke koja je uvijek govorila da starost nije laka i da ćemo svi jednom biti na tom mjestu.

Sutradan sam odlučila pokušati drugačije. Pripremila sam doručak za sve i pozvala djeda da sjedne s nama. “Djede, hoćeš li nam ispričati još neku priču iz Mostara?” upitala sam ga. Pogledao me iznenađeno pa se nasmiješio. Počeo je pričati o mostarskim ljetima, o tome kako su skakali s mosta i kako su svi znali jedni druge po imenu.

Lana ga je slušala s pola pažnje, ali kad je spomenuo kako mu je najbolji prijatelj poginuo u ratu, zastala je s doručkom i upitala: “Kako si to preživio?” Djed je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Nisam siguran da jesam. Neki dijelovi mene su ostali tamo.”

Tog dana Lana ga je zamolila da joj pokaže stare slike iz Mostara. Satima su sjedili zajedno, smijali se i plakali nad požutjelim fotografijama. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu u našem stanu.

Ali problemi nisu nestali. Djed bi i dalje zaboravljao gdje ostavlja stvari, a ja bih vikala na Emira što ne pomaže više oko kuće. Jedne večeri smo se toliko posvađali da sam izašla iz stana i sjela na klupu ispred zgrade. Pridružila mi se susjeda Jasmina: “Ajla, znam da ti nije lako. I moja svekrva živi s nama već pet godina. Nekad poželim pobjeći glavom bez obzira. Ali znaš šta? Kad odeš na posao ili kad djeca odu od kuće… fali ti ta buka.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Ušla sam tiho i zatekla djeda kako spava na kauču s Laninim albumom u rukama. Emir me pogledao umorno: “Znam da ti je teško. I meni je. Ali on nema nikog osim nas.” Sjela sam pored njega i prvi put nakon dugo vremena pustila suzu.

Sljedećih dana trudila sam se više razgovarati s djedom i Lanom. Počeli smo zajedno kuhati vikendom – djed bi pravio mostarsku japraku, Lana bi učila praviti baklavu po bakinim receptima. Emir bi donio gitaru i pjevali bismo stare pjesme koje su djedu vraćale osmijeh na lice.

Ali bilo je i teških trenutaka – kad bi djed zaboravio gdje živi ili pitao gdje mu je pokojna žena. Tada bih ga zagrlila i šapnula: “Tu si s nama, djede.” Ponekad bih pomislila da neću izdržati još jedan dan tog kaosa, ali onda bi Lana došla iz škole i rekla: “Mama, danas me djed naučio kako se pravi prava bosanska kafa.”

Jednog jutra djed nije mogao ustati iz kreveta. Zvali smo hitnu pomoć; dijagnoza – upala pluća. Dani su prolazili u strahu i neizvjesnosti. Lana nije išla u školu; sjedila bi pored djeda i držala ga za ruku. Kad se napokon oporavio i vratio kući, svi smo plakali od sreće.

Tada sam shvatila koliko smo se promijenili – svi zajedno. Naučili smo živjeti jedni s drugima, prihvatiti slabosti i pronaći male radosti u svakodnevnim stvarima.

Nekad se pitam: koliko nas zapravo poznajemo dok ne budemo prisiljeni dijeliti isti prostor, iste tuge i iste radosti? Možda tek tada shvatimo što znači biti obitelj.