Godine Daleko za Njihovu Budućnost: Kuće Sam Im Kupio, Ali Dom Pronašao u Njihovim Srcima
“Tata, kad ćeš opet doći?” glas male Lejle parao mi je srce kroz slušalicu. Bio sam u hladnom stanu u Minhenu, okružen tišinom i mirisom stare kave, dok su mi slike Sarajeva prolazile pred očima. Već treću godinu zaredom nisam proveo Bajram s djecom. Svaki put kad bih obećao da ću doći, šef bi me podsjetio na prekovremene sate i kredit koji još nisam otplatio.
“Lejla, ljubavi, uskoro. Samo još malo da završim ovaj posao i tata će biti doma,” slagao sam, a grlo mi se stegnulo. Znao sam da ni sam više ne vjerujem u to “uskoro”.
Moja supruga Sanja bila je stub kuće. Držala je sve pod kontrolom, ali često bi mi u poruci napisala: “Djeca te trebaju. Ja te trebam.” Osjećao sam se kao stranac u vlastitoj obitelji, ali nisam imao izbora. U Bosni nema posla za nas obične ljude. Radio sam na baušteli, štedio svaku marku, sanjajući dan kad ću moći reći: “Djeco, evo vam ključevi od vašeg stana.”
Prošle su godine. Lejla je završila fakultet u Zagrebu, Amar je postao automehaničar u Sarajevu, a najmlađa Hana upisala je medicinu u Mostaru. Svakom od njih kupio sam stan – Lejli mali dvosobni u Zagrebu, Amaru renovirani stančić na Grbavici, Hani garsonjeru blizu fakulteta. Mislio sam da će to biti moj najveći dar – sigurnost koju ja nikad nisam imao.
Ali kad sam se konačno vratio kući, dočekala me tišina. Djeca su odrasla bez mene. Lejla je imala dečka kojeg nisam upoznao, Amar je rijetko dolazio kući, a Hana je bila povučena i stalno na mobitelu. Sanja me gledala kao poznanika. Prvi put sam osjetio da novac ne može kupiti vrijeme koje sam izgubio.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, pokušao sam započeti razgovor.
“Amare, kako ti ide posao?”
Slegnuo je ramenima: “Dobro je. Šef je ok.”
“Lejla, jesi li razmišljala o povratku?”
Pogledala me preko stola: “Tata, moj život je sad u Zagrebu.”
Hana nije ni podigla pogled s mobitela.
Sanja je uzdahnula i ustala: “Idem oprati suđe.”
Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam stare slike – rođendani koje sam propustio, izlete na koje nisam išao, prve korake koje nisam vidio. Počeo sam sumnjati: Jesam li pogriješio? Jesam li im dao sve osim sebe?
Sljedećih dana pokušavao sam se približiti djeci. Amaru sam ponudio pomoć oko auta, ali rekao je da nema vremena. Lejlu sam pozvao na kavu, ali imala je ispite. Hani sam kupio knjigu o medicini – ostavila ju je na polici.
Jednog dana Sanja mi je rekla: “Znaš li ti koliko su te čekali? Koliko su puta plakali jer nisi bio tu? Nisi samo njima kupio stanove – kupio si i zidove između vas.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja bauštela.
Odlučio sam nešto promijeniti. Počeo sam kuhati ručak za sve nas nedjeljom. Prvi put nitko nije došao. Drugi put došla je Hana – pojela je u tišini i otišla. Treći put došao je Amar s prijateljem – pričali su o autima, ali barem su bili tu.
Nisam odustajao. Pisao sam Lejli poruke svako jutro: “Sretno na ispitu! Tata te voli.” Nakon mjesec dana poslala mi je sliku s diplomom i napisala: “Hvala što si vjerovao u mene.” Plakao sam kao dijete.
Jedne večeri Hana je došla u moju sobu.
“Tata… mogu li te nešto pitati?”
“Naravno, dušo.”
“Zašto si otišao? Zašto nisi bio tu kad mi je bilo najteže?”
Nisam znao što reći. Samo sam je zagrlio i šapnuo: “Oprosti mi. Mislio sam da radim najbolje za vas.”
Plakala je na mom ramenu dugo, a ja s njom.
S vremenom smo počeli graditi novi odnos. Nedjeljni ručkovi postali su tradicija – svi bi došli, smijali se i pričali o svakodnevnim stvarima. Sanja i ja smo opet pronašli zajednički jezik.
Shvatio sam da dom nije stan koji kupiš djeci – dom su njihova srca koja te čekaju otvorena, bez obzira koliko si daleko bio.
Danas sjedim na balkonu svog malog stana u Sarajevu i gledam kako Amar popravlja bicikl Hani ispred zgrade, a Lejla šalje slike iz Zagreba u našu obiteljsku grupu.
Pitam se: Je li vrijedilo svega? Može li ljubav nadoknaditi izgubljeno vrijeme ili su neke rane jednostavno preduboke? Što biste vi učinili na mom mjestu?