Čudo u Sarajevu: Trojke nakon godina tuge

“Ne mogu više, Adnane! Ne mogu više gledati praznu dječju sobu!” viknula sam kroz suze, držeći se za rub stola kao da će mi on dati snagu koju sam izgubila. Adnan je šutio, gledao kroz prozor na kišni sarajevski dan, a ja sam osjećala kako mi se srce raspada na tisuću komadića. Već treći put u dvije godine izgubila sam dijete prije nego što sam ga uspjela upoznati. I svaki put, bol je bila dublja, a nada slabija.

Moja mama, Senada, stalno je govorila: “Bit će djece, Amra, samo trebaš vjerovati.” Ali kako vjerovati kad ti tijelo svaki put izda? Kad ti doktori u Kliničkom centru kažu: “Morat ćemo napraviti još pretraga.” Kad ti prijateljice šalju slike svojih beba, a ti se smiješiš dok iznutra vrištiš? Adnan je bio moj oslonac, ali i on je imao svoje granice. Jedne večeri, dok smo sjedili u tišini, rekao je: “Možda nam nije suđeno… Možda smo mi dovoljni jedno drugome.”

Ta rečenica me slomila. Nisam mu zamjerila – znam da ga boli jednako kao i mene – ali nisam mogla odustati. Odrasla sam u velikoj obitelji na Grbavici, gdje je uvijek bilo galame, smijeha i dječje graje. Sanjala sam da ću i ja jednog dana imati takav dom. Ali umjesto toga, svake godine pred Bajram gledala sam praznu sofu i slušala tišinu.

Jednog jutra, nakon još jednog neuspjelog pokušaja umjetne oplodnje, otišla sam kod svoje sestre Lejle. Ona ima troje djece i uvijek me pokušava oraspoložiti. “Znaš šta, Amra? Možda trebaš malo pustiti sve… Možda kad prestaneš brojati dane i mjesece, nešto se promijeni.”

Nisam vjerovala u te priče, ali nisam imala što izgubiti. Počela sam više izlaziti s prijateljicama, otišla s Adnanom na vikend u Mostar, pokušala zaboraviti kalendar i sve one datume koji su me proganjali. I onda – mjesec dana kasnije – osjetila sam nešto drugačije. Nisam htjela raditi test, bojala sam se razočaranja. Ali Adnan me nagovorio: “Hajde, Amra, možda je ovaj put drugačije.”

Test je bio pozitivan. Nisam plakala od sreće – plakala sam od straha. Otišli smo kod doktorice Džemile koja nas je pratila godinama. Kad je napravila ultrazvuk, pogledala me širom otvorenih očiju: “Vidim tri srca! Amra, nosiš trojke!” Adnan je sjeo na stolicu kao da će pasti u nesvijest. Ja sam se smijala i plakala istovremeno.

Počela je najteža trudnoća mog života. Mama je svaki dan dolazila s juhom i molitvama. Lejla je pazila da ne dižem ništa teško. Adnan je postao još brižniji – svaku večer bi mi masirao noge i pričao priče o tome kako će naša djeca biti najbolji prijatelji.

Ali strah nije nestao. Svaki odlazak na kontrolu bio je kao sudski proces. Hoće li biti sve u redu? Hoće li srce kucati? Jedne noći sam sanjala da sam rodila troje djece, ali da ih ne mogu pronaći u bolnici. Probudio me vlastiti krik.

I onda – nekoliko dana prije Bajrama – počeli su trudovi. Sve se odvilo brzo; Adnan je vozio kao lud do bolnice, mama je plakala na telefon dok sam joj govorila da ne brine. U rađaoni su svi trčali oko mene; čula sam glasove: “Prva beba! Druga! Treća!” Sve tri su plakale – a ja s njima.

Kad su mi ih donijeli da ih vidim, nisam mogla vjerovati da su stvarni. Dva dječaka i jedna djevojčica – Tarik, Faris i Hana. Svi sitni, ali živi i zdravi.

Prvih tjedana kod kuće bilo je kaosa – pelene, bočice, neprospavane noći. Ali svaki njihov osmijeh bio je lijek za sve moje rane. Mama je rekla: “Vidiš da Allah zna kad je pravo vrijeme.” Lejla mi je donijela tortu s natpisom: “Čudo naše obitelji”.

Ali nisu svi bili sretni zbog nas. Adnanova sestra Mirela nije mogla imati djecu i počela nas izbjegavati. Na Bajram nije došla na ručak prvi put otkad smo se vjenčali. Srce me boljelo zbog nje; znala sam kako se osjeća. Pokušala sam joj poslati poruku: “Mirela, volimo te – dođi vidjeti djecu.” Nije odgovorila.

I dok su svi slavili naše čudo, ja sam osjećala tugu zbog onih koji još čekaju svoje čudo. Znam koliko boli kad svi oko tebe imaju ono što ti nemaš.

Sada, dok gledam Tarika, Farisa i Hanu kako spavaju jedan uz drugog, pitam se: Jesam li bila sebična što nisam mogla pustiti tu želju? Jesam li mogla biti bolja sestra Mireli? Može li sreća jedne obitelji uvijek biti potpuna ili uvijek netko ostane po strani?

Što vi mislite – jesmo li dužni dijeliti svoju sreću ili skrivati je zbog tuđe tuge?