Majka u svili, mi u borbi: Priča o raskolu i nadi
“Opet si ga pustila da sjedi za stolom u onoj staroj trenirci? Zar te nije sram, Ivana?” Majčin glas parao je tišinu mog malog stana u Dugavama, dok sam pokušavala smiriti ruke koje su drhtale od bijesa. Gledala sam svog muža, Damira, kako tiho reže kruh za našeg sina, Leona. Leon se smijao, nesvjestan težine koja je visjela u zraku, nesvjestan da njegova baka nikada nije prihvatila njegovu različitost.
“Mama, molim te, prestani. Damir radi po cijele dane na gradilištu, a ja…” Glas mi je zadrhtao. “Mi nemamo za nove trenirke.”
S druge strane linije čula sam uzdah i škripu njezinih kožnih stolica. Zamišljala sam je kako sjedi u svom prostranom dnevnom boravku na Jarunu, okružena kristalnim vazama i skupim slikama. “Ivana, uvijek si imala izgovore. Da si barem slušala mene, sad bi imala više od ovog… života.”
Prekinula sam poziv. Damir me pogledao s tugom u očima, ali ništa nije rekao. Znao je da svaka riječ može biti kap koja će preliti čašu.
Navečer, dok sam Leona uspavljivala, gledala sam njegove sitne prste kako grle plišanog medu. Njegov osmijeh bio je čist, bez trunke gorčine koju sam ja osjećala. “Mama, voliš li ti mene najviše na svijetu?” pitao je tiho.
“Više od svega, ljubavi moja,” šapnula sam i poljubila ga u čelo.
Noću nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale majčine riječi: “Da si slušala mene…” Sjećanja su navirala – kako me tjerala na sate klavira, kako je birala prijatelje umjesto mene, kako je uvijek govorila da ljubav nije dovoljna ako nemaš novac.
Sutradan sam išla kod nje po Leona jer ga je povremeno željela vidjeti – ali samo kad joj je odgovaralo. Otvorila mi je vrata u svilenoj haljini, s mirisom skupog parfema koji me gušio.
“Zar opet nisi našla vremena za frizera?” upitala je umjesto pozdrava.
Leon se sakrio iza mojih nogu. “Bako, igramo se?”
Pogledala ga je s blagim osmijehom, ali oči su joj bile hladne. “Možda kasnije. Sada baka ima goste.”
U kuhinji su sjedile njezine prijateljice – Snježana i Vesna – žene koje su uvijek pričale o putovanjima i novim restoranima. Čula sam kako šapuću: “Jadna Ivana, vidi što je od sebe napravila…”
Nisam više mogla izdržati. “Mama, znaš li ti koliko nas boli tvoja osuda? Damir radi do iznemoglosti, ja čistim stubišta kad Leon spava… A ti? Ti nas gledaš kao da smo ti teret!”
Njezino lice se zateglo. “Ivana, ja samo želim najbolje za tebe. Da nisi rodila to dijete… možda bi još imala priliku za bolji život!”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Leon me povukao za ruku: “Mama, idemo kući?”
Nisam joj ništa odgovorila. Uzela sam Leona i otišla bez riječi.
Tjedni su prolazili u tišini između mene i majke. Damir je šutio o svemu, ali vidjela sam koliko ga boli što ga moja majka nikad nije prihvatila. Jedne večeri došao je ranije s posla, umoran i blatnjav.
“Ivana, možda bi trebali preseliti negdje dalje od nje… Možda u Osijek kod moje sestre? Tamo bismo imali više mira.”
Pogledala sam ga kroz suze. “Ali ovdje smo sve izgradili… I što ako Leonu bude teško bez liječnika koje poznaje?”
Damir me zagrlio. “Gdje god bili, bit ćemo zajedno. To je najvažnije.”
Te noći odlučila sam napisati pismo majci. Sve što nisam mogla izgovoriti – napisala sam: koliko me boli njezina hladnoća, koliko mi nedostaje podrška, koliko Leon pati zbog njezine distance.
Odgovor nije stigao tjednima.
Jednog dana zazvonio je mobitel. Bila je to Vesna, majčina prijateljica: “Ivana, tvoja mama je završila u bolnici. Možda bi trebala doći…”
Srce mi je stalo. U bolnici sam zatekla majku slabiju nego ikad prije. Pogledala me bez riječi.
“Mama…”
Suza joj je skliznula niz obraz. “Ivana… oprosti… Nisam znala kako drugačije… Bojala sam se da ćeš patiti kao ja nekad… Ali nisam smjela biti tako gruba prema tebi i Damiru… ni prema Leonu…”
Držala sam joj ruku dok su joj prsti drhtali kao moji onog dana kad me zadnji put povrijedila.
Kad smo izašli iz bolnice, Leon me pitao: “Mama, hoće li baka sada doći kod nas igrati se?”
Nisam znala odgovoriti.
Ponekad se pitam – može li se ljubav obnoviti kad jednom pukne? Može li obitelj preživjeti sve ove rane?
Što vi mislite – ima li oprost snagu da promijeni ljude ili su neke stvari jednostavno nepovratno izgubljene?