Moja kuća, moja pravila: Priča o izdaji i neočekivanoj osveti

“Kad ćeš nam već jednom reći kome ostavljaš stan?” glas moje sestre Vesne odjeknuo je kroz kuhinju, dok je nervozno miješala kafu. Pogledala sam je preko stola, osjećajući kako mi srce brže lupa. Nije to bio prvi put da mi postavlja to pitanje, ali danas je u njenom glasu bilo više nestrpljenja nego ikad prije.

“Vesna, zar ti nije dosta? Još sam živa, znaš?” odgovorila sam tiho, ali odlučno. Moj brat Davor sjedio je do nje, šutio je, ali njegove oči su govorile sve. Gledali su me kao da sam već nestala, kao da sam samo prepreka na putu do njihove buduće udobnosti.

Imam 62 godine i živim sama u malom stanu na Grbavici. Muž mi je umro prije deset godina, djeca nemam. Vesna i Davor su mi jedina porodica, ali već godinama osjećam da ih više zanima ono što imam nego ono što jesam. Svaki naš razgovor završava na istoj temi: “Šta će biti sa stanom?” “Jesi li napravila testament?” “Znaš li koliko vrijedi ova zgrada sada?”

Sjećam se dana kada sam prvi put shvatila koliko su se promijenili. Bilo je to na mojoj šezdesetoj rođendanskoj večeri. Umjesto čestitki i zagrljaja, Vesna mi je donijela katalog agencije za nekretnine. “Pogledaj, Ljiljana, možda bi mogla prodati stan dok si još zdrava, pa da svi profitiramo dok si tu!” rekla je uz osmijeh koji nije dosezao do njenih očiju. Davor je samo klimnuo glavom.

Od tog dana, svaki naš susret bio je podsjetnik na to koliko sam sama. Počela sam izbjegavati porodična okupljanja. Prijateljice su mi govorile da pretjerujem, ali one nisu vidjele pohlepne poglede moje porodice kad god bi prošli pored mog stana.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala svjetla grada, donijela sam odluku. Neću dozvoliti da me tretiraju kao predmet. Neću dozvoliti da čekaju moj kraj kao lešinari. Sutradan sam otišla kod advokata i napravila testament. Stan sam ostavila udruženju za djecu bez roditelja. Neka barem neko ko nema ništa dobije priliku za novi početak.

Nisam im ništa rekla. Nastavila sam igrati njihovu igru, slušati njihove komentare i gledati njihove planove za moj stan. Vesna je već pričala kako će srušiti zid između kuhinje i dnevnog boravka, Davor je sanjao o tome kako će iznajmljivati sobe studentima.

Jednog dana, dok smo sjedili za stolom, Vesna je počela pričati o renoviranju. “Znaš, Ljiljana, kad te više ne bude, ja bih odmah promijenila pločice u kupatilu. Ove su stvarno zastarjele.” Pogledala sam je i nasmijala se prvi put iskreno nakon dugo vremena.

“Možda te iznenadim,” rekla sam tiho. “Možda stan ne završi ni kod tebe ni kod Davora.”

Ona se nasmijala, misleći da se šalim. Ali ja sam znala istinu.

Prolazili su mjeseci. Porodica me sve rjeđe posjećivala – osim kad bi im zatrebao novac ili usluga. Jednog dana Davor me nazvao: “Ljiljana, možeš li mi posuditi nešto novca? Znaš da ću ti vratiti kad prodamo stan…”

Tada sam shvatila koliko su daleko otišli u svojim planovima. Nisam mu dala ni marku.

Počela sam više vremena provoditi sa susjedima i starim prijateljima iz mladosti. Oni su me podsjećali na to ko sam bila prije nego što me pohlepa porodice pretvorila u sjenu same sebe.

Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je to Vesna.

“Ljiljana, jesi li dobro? Nisam te dugo vidjela… Znaš, razmišljala sam – možda bismo mogli zajedno provesti vikend na moru?”

Znala sam da laže. Osjetila sam to u njenom glasu – nije joj bilo stalo do mene, već do onoga što ću joj ostaviti.

“Ne mogu sada, Vesna. Imam druge planove,” odgovorila sam kratko.

Nakon toga su pozivi postali još rjeđi. Osjećala sam tugu zbog toga što nemam pravu porodicu, ali i olakšanje jer više nisam morala slušati njihove planove o mom životu i smrti.

Godinu dana kasnije, pozvala sam ih oboje na ručak. Sjeli smo za isti onaj stol gdje su godinama planirali moju budućnost bez mene.

“Imam nešto važno da vam kažem,” počela sam ozbiljno.

Vesna i Davor su se pogledali s uzbuđenjem – bili su sigurni da ću im napokon reći kome ostavljam stan.

“Napravila sam testament,” rekla sam mirno. “Stan neće pripasti ni jednom od vas. Ostavila sam ga djeci bez roditelja. Oni će znati cijeniti ono što vi niste mogli.”

Tišina koja je uslijedila bila je glasnija od bilo kakve svađe koju smo ikad imali. Vesna je ustala od stola bez riječi, a Davor je samo slegnuo ramenima i izašao iz stana.

Ostala sam sama u tišini svog doma – ali po prvi put nisam osjećala gorčinu. Osjećala sam mir.

Ponekad se pitam: Je li porodica ona koja te voli ili ona koja te koristi? Šta biste vi uradili na mom mjestu?