Kada su kumovi postali neprijatelji: Moja borba za porodicu na vjenčanju koje je sve promijenilo
“Ne možeš to reći mojoj majci, Jasmina!” povikala sam, držeći buket tako čvrsto da su mi prsti pobijelili. Glas mi je zadrhtao, a oči su mi bile pune suza. Svi su gosti zašutjeli, muzika je utihnula, a pogledali su nas kao da gledaju scenu iz sapunice. Kumovi, Ivan i Adnan, stajali su jedan nasuprot drugom, lica crvena od bijesa. Moja sestra Lejla pokušavala je smiriti situaciju, ali riječi su bile kao benzin na vatru.
Sve je počelo nevino, kao što to obično biva. Ivan, moj kum iz djetinjstva, i Adnan, muž moje najbolje prijateljice iz Sarajeva, sjedili su za istim stolom. Naša porodica iz Hrvatske i muževa iz Bosne prvi put su se okupile zajedno. Svi smo se nadali veselju, pjesmi i plesu do zore. Ali stari ponos i neizgovorene riječi iz prošlosti visile su u zraku kao olovni oblaci.
“Znaš ti dobro šta si rekao prošle godine na Bajramu!” Adnan je povisio glas, a Ivan ga je gledao s prijezirom. “Nisam ja došao ovdje da slušam tvoje uvrede!”
Moja majka, Marija, stisnula mi je ruku. “Ana, dušo, smiri ih. Ne možeš dozvoliti da ti unište dan.”
Ali kako smiriti vatru kad svi dolijevaju ulje? Moj otac Stjepan pokušavao je biti glas razuma: “Ajde ljudi, dosta je! Ovo je vjenčanje moje kćeri!” Ali niko nije slušao. Ljubomora, stari dugovi i neizgovorene zamjerke isplivale su na površinu.
Sjećam se kako sam kao dijete gledala Ivana i Adnana kako zajedno igraju nogomet na livadi iza naše kuće u Osijeku. Smijali su se, šalili i dijelili sendviče. A sada? Sada su stajali kao dva stranca spremna na rat.
“Ti si uvijek mislio da si bolji od nas!” viknuo je Adnan. “Samo zato što si iz Hrvatske!”
Ivan je uzvratio: “A ti misliš da možeš doći ovdje i ponašati se kao da si kod kuće? Ovo nije tvoja Bosna!”
Gosti su počeli šaptati. Neki su već izlazili vani pušiti cigarete, drugi su gledali u pod. Osjetila sam kako mi srce puca. Moj muž Dario stajao je pored mene, zbunjen i bespomoćan.
“Ana, hajde da odemo na trenutak van,” šapnuo mi je. Ali nisam mogla. Nisam mogla ostaviti svoju porodicu dok se raspada pred mojim očima.
Lejla je pokušala zagrliti Ivana: “Molim te, nemoj danas… Ana te treba. Svi te trebamo.”
Ivan ju je odgurnuo: “Ne miješaj se! Ovo je između mene i njega!”
Adnanova žena Amra počela je plakati: “Zar nije dosta bilo rata? Zar nije dosta bilo mržnje?”
Ali riječi nisu dopirale do njih. Svi stari strahovi i predrasude koje smo pokušavali zakopati isplivali su na površinu zbog jedne nespretne šale o tome čija je rakija bolja.
Sjetila sam se dana kada sam prvi put upoznala Darija u Splitu. Bio je nježan, pažljiv i uvijek spreman pomoći svakome. Zamišljala sam naš zajednički život bez granica i podjela. A sada sam gledala kako se sve ruši zbog ponosa i prošlosti koju nismo birali.
“Dosta!” viknula sam najjače što sam mogla. Glas mi je odjeknuo salom. “Ako vas dvoje ne možete biti ljudi zbog mene, onda možda ni ne zaslužujem vas u svom životu!”
Tišina. Ivan me pogledao s tugom u očima koju nisam vidjela godinama. Adnan je spustio glavu.
Moj otac je prišao Ivanu: “Sine, sjećaš li se kad ste ti i Adnan spašavali mačku s drveta? Tad ste bili braća. Šta se desilo s vama?”
Ivan je šutio. Adnan je obrisao suze s lica.
“Nisam ja protiv tebe,” rekao je Ivan tiho. “Samo… sve me podsjeća na ono što smo izgubili.”
Adnan ga je pogledao: “I meni fali ono vrijeme kad smo bili djeca. Ali ne možemo vratiti prošlost. Možemo samo pokušati biti bolji nego što smo bili jučer.”
Muzika je polako opet počela svirati, ali atmosfera više nije bila ista. Gosti su se vratili za stolove, ali osmijesi su bili lažni, a razgovori tihi.
Dario me zagrlio: “Prošli smo kroz najgore. Sad možemo samo graditi iznova.”
Ali ja nisam bila sigurna. Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam kroz prozor hotelske sobe u tamu i pitala se: Je li moguće ikada zacijeliti rane koje nismo sami napravili? Hoće li ljubav biti dovoljna da premosti sve ono što nas dijeli?
Možda ste i vi imali trenutke kad ste morali birati između porodice i vlastite sreće? Šta biste vi učinili na mom mjestu?