Baka Ankica i stan koji je nestao: Priča o izdaji i oprostu
“Ne mogu vjerovati da si to stvarno rekla, Lejla!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala sestru preko stola. Baka Ankica je sjedila u kutu dnevne sobe, šutjela, ruke su joj se tresle dok je stiskala rub marame. Na stolu su ostale mrvice od jučerašnje pite od jabuka, ali nitko nije mario za hranu. U zraku je visio miris kave i neizgovorene riječi.
Lejla je podigla bradu, oči su joj bile hladne. “Ivana, ne može više tako. Baka ima svoj stan, a mi se gužvamo s djecom u podstanarskom. Zar nije logično da nam prepusti stan?”
“To nije tvoje da tražiš!” povikala sam. “Baka je cijeli život radila za taj stan. Kako možeš biti tako sebična?”
Baka je tada prvi put progovorila, tiho, ali odlučno: “Djevojke moje, neću biti teret nikome. Ako vam moj stan znači više od mene, onda ga ni ne trebam.”
Nisam znala što reći. Lejla je samo slegnula ramenima i otišla iz sobe. Baka je ostala sjediti, gledajući kroz prozor na kišni sarajevski dan.
Taj razgovor bio je početak kraja. Sljedećih dana baka je bila šutljiva, povučena. Nisam znala da već tada donosi odluku koja će nas sve šokirati.
Tri dana kasnije zazvonio mi je telefon dok sam bila na poslu u knjižnici. “Ivana, prodala sam stan,” rekla je baka bez uvoda. “Pakujem stvari. Odlazim kod stare prijateljice Zore u Osijek. Ne brini za mene.”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. “Bako, nemoj! Molim te, pričaj sa mnom! Ne moraš nigdje ići! Lejla nije mislila ozbiljno!”
“Dijete moje, previše sam godina provela gledajući kako se ljudi svađaju oko stvari koje nestaju. Ja odlazim prije nego što izgubim vas obje.”
Nisam stigla ništa reći, već je prekinula vezu.
Te večeri kuća je bila tiha kao grob. Mama je plakala u kuhinji, tata je šutio pred televizorom, a Lejla se zaključala u sobu s djecom. Svi smo znali da smo izgubili nešto važno, ali nitko nije znao kako to popraviti.
Sljedećih dana pokušavala sam doći do bake, ali nije odgovarala na pozive. Zora mi je javila da je dobro, ali da ne želi razgovarati ni s kim iz obitelji.
Lejla se pravdala: “Nisam mislila da će stvarno otići! Samo sam bila frustrirana… Djeca su stalno bolesna, muž radi po cijele dane… Mislila sam da će shvatiti koliko nam treba pomoć.”
“Ali nisi pitala, Lejla! Samo si zahtijevala!” viknula sam kroz suze.
Mama je pokušavala smiriti situaciju: “Moramo pronaći način da vratimo baku. Nije ona zaslužila ovakav kraj života.”
Ali kako? Kako vratiti povjerenje koje smo tako lako izgubili?
Tjedni su prolazili. Baka se nije javljala. U kući je vladala napetost – svatko je krivio svakoga, a najviše sami sebe.
Jednog dana stiglo je pismo iz Osijeka – rukopis bake Ankice:
“Draga moja obitelji,
Znam da ste ljuti i tužni. I ja sam. Ali nisam mogla više gledati kako se svađate zbog mene i mog stana. Stan je samo zidovi i prozori – vi ste moja prava kuća. Ali kad kuća postane bojno polje, vrijeme je da se ode.
Ne zamjeram nikome ništa. Želim vam sreću i mir. Možda ćete me jednog dana razumjeti.
Vaša baka Ankica”
Čitala sam pismo naglas svima za stolom. Mama je plakala, tata je ustao i otišao van bez riječi, a Lejla je zurila u stol kao da traži rupu u koju bi nestala.
Nakon toga više ništa nije bilo isto. Nedjeljni ručkovi su nestali, smijeh djece više nije ispunjavao hodnike kao prije. Svatko od nas nosio je svoju krivnju kao kamen oko vrata.
Pokušavala sam pronaći način da joj se ispričam, da joj kažem koliko mi nedostaje njezin osmijeh i miris svježe pečenih kiflica subotom ujutro. Pisala sam joj pisma, slala poruke preko Zore, ali odgovora nije bilo.
Jednog dana mama me zagrlila i rekla: “Možda moramo pustiti da vrijeme učini svoje. Možda će nam jednog dana oprostiti.”
Ali kako oprostiti kad znaš da si nekoga otjerao iz vlastitog doma?
Sada sjedim sama u bakinoj staroj fotelji koju smo jedva spasili prije nego što su novi vlasnici preuzeli stan. Gledam kroz prozor na isti onaj sarajevski kišni dan i pitam se – gdje smo pogriješili? Je li moguće ponovno izgraditi obitelj nakon ovakve izdaje?
Možda vi imate odgovor koji ja nemam… Što biste vi učinili na mom mjestu? Kako vratiti ono što smo izgubili?