Vjera, molitva i suze: Kako sam kao baka pronašla snagu kad su se moji unuci izgubili u svijetu
“Ne mogu više, mama! Ne znam što da radim s njima!” vikala je moja kćerka Sanja kroz suze, dok je stajala nasred moje kuhinje, držeći mobitel u ruci kao da će joj on dati odgovore. Ja sam sjedila za stolom, šutjela i gledala kroz prozor u maglovito jutro iznad Sarajeva. Srce mi se stezalo svaki put kad bih pomislila na svoje unuke, Ivana i Lejlu. Nekad su bili veseli, puni života, a sada… sada su mi postali stranci.
Sve je počelo prošle zime. Ivan je imao 17 godina, Lejla 15. Oboje su bili odlični učenici, ali nešto se promijenilo. Počeli su izostajati iz škole, vraćali se kasno, a oči su im bile umorne i prazne. Sanja je radila dvije smjene u bolnici, a zet Emir je često bio na terenu. Djeca su ostajala sama kod kuće, a ja sam dolazila koliko sam mogla. Jedne večeri, dok sam im donosila pitu i kompot, zatekla sam ih kako se svađaju. Ivan je tresnuo vratima i nestao u noć.
“Bako, ne miješaj se!” viknula je Lejla kad sam pokušala razgovarati s njom. “Ti ne razumiješ! Ovo nije tvoj svijet!”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Otišla sam u svoju sobu i plakala. Sjetila sam se svog djetinjstva u Travniku, gdje smo svi živjeli zajedno, pomagali jedni drugima i poštovali starije. Danas… danas je sve drugačije.
Sanja je bila očajna. “Mama, bojim se da ih gubim. Ivan ima novo društvo, stalno nešto šapuću, a Lejla mi laže gdje ide. Što ako… što ako uzimaju nešto?”
Nisam znala što reći. U meni se lomila tuga i bijes prema svijetu koji nam je ukrao djecu. Noću nisam mogla spavati. Molila sam se Bogu da ih zaštiti, da im otvori oči. Svaku večer sam palila svijeću ispred ikone svete Ane i šaptala: “Bože, ne dopusti da ih izgubimo. Daj mi snage da budem svjetlo kad svi drugi posustanu.”
Jednog dana Ivan nije došao kući cijelu noć. Sanja je poludjela od brige. Zvali smo policiju, prijatelje, išli po kvartovima. Ujutro se pojavio na vratima – iscrpljen, smrznut, s modricom na obrazu.
“Gdje si bio?” pitala sam ga drhtavim glasom.
“Nije važno! Pustite me na miru!” viknuo je i zalupio vratima svoje sobe.
Sanja je plakala na mom ramenu. “Mama, ne mogu više…”
Te noći sam kleknula kraj kreveta i molila kao nikad prije. Suze su mi kapale na jastuk dok sam šaptala: “Bože, pokaži mi put. Daj mi mudrosti da im priđem srcem, a ne osudom.” Osjetila sam mir kakav dugo nisam osjećala.
Sljedećeg dana otišla sam do Ivana. Sjela sam na rub njegovog kreveta i tiho rekla: “Znaš li koliko te volim? Znaš li koliko si mi važan? Neću te pitati ništa, samo želim da znaš da uvijek možeš doći k meni. Bez obzira na sve.”
Ivan me pogledao kroz suze koje je pokušavao sakriti.
“Bako… ja… ne znam kako dalje. Sve je bez veze. Svi nas lažu, svi nešto glume… Ponekad mislim da bi bilo lakše nestati.”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla.
“Nisi sam, dušo moja. I kad misliš da te svi ostave – ja neću nikad. Bog te voli više nego što možeš zamisliti. Hajde da zajedno molimo za snagu.”
Te večeri smo prvi put zajedno izmolili Očenaš otkad je bio dijete. Osjetila sam kako mu se tijelo opušta dok izgovara riječi koje je zaboravio.
Lejla je bila tvrdoglava duže vremena. Odbijala je razgovarati sa mnom ili majkom. Jednog dana došla je kući uplakana – prijateljica ju je izdala, društvo ju je ismijalo zbog nečega što nije ni učinila.
Sjela sam kraj nje i samo ju držala za ruku.
“Bako… zašto ljudi lažu? Zašto prijatelji izdaju?”
“Dušo, ljudi griješe jer su slabi. Ali ti nisi sama – imaš mene, imaš mamu, imaš Boga koji te čuva čak i kad ti misliš da ga nema. Hajde da zajedno molimo za oprost i snagu.” Lejla me pogledala kroz suze i klimnula glavom.
Tih nekoliko tjedana bili su najteži u mom životu – stalna briga, nesanica, osjećaj nemoći… Ali svaku večer smo molili zajedno. Polako su se stvari počele mijenjati – Ivan se vratio u školu, Lejla je pronašla nove prijatelje u crkvenoj zajednici.
Sanja mi je jednog dana rekla: “Mama, ne znam kako bih bez tebe. Ti si nam bila sidro kad smo tonuli.” Zagrlile smo se i plakale obje.
Danas moji unuci nisu savršeni – imaju svoje borbe i dalje, ali znaju da nisu sami. Naučili su da vjera nije samo riječ nego snaga koja nas diže kad padnemo najniže.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da nisam vjerovala? Da nisam molila? Možda bi sve otišlo u krivom smjeru… Ali jedno znam – nikad ne smijemo odustati od onih koje volimo.
A vi? Jeste li ikada osjetili da vam vjera daje snagu kad sve drugo nestane? Kako ste vi pronašli svjetlo u tami?