Zašto je moj otac pio kavu sa solju? – Tajna koja je promijenila sve
“Zašto uvijek stavljaš sol u kavu, tata? To je odvratno!” viknula sam jednog jutra, dok sam s vrata promatrala kako Stjepan, moj otac, mirno miješa žličicu soli u crnu, jaku kavu. Nije mi odgovorio. Samo je kratko pogledao kroz prozor, prema maglovitom dvorištu, i tiho rekao: “Neke navike ostanu s čovjekom cijeli život, Ana.”
Tada sam imala šesnaest godina i mislila sam da znam sve o svom ocu. Bio je strog, ali pravedan. Radio je kao vozač autobusa na relaciji Zagreb–Varaždin, a kad bi došao kući, mirisao je na benzin i duhan. Mama, Jasmina, uvijek bi mu pripremila večeru, a ja bih sjedila za stolom i čekala da mi ispriča neku anegdotu s puta. No, nikad nije pričao o sebi. Nikad nije pričao o prošlosti.
Godinama sam ignorirala tu njegovu čudnu naviku – sol u kavi. Ponekad bih ga zadirkivala pred prijateljima: “Moj tata pije kavu kao da je supu!” Smijali bismo se, a on bi samo slegnuo ramenima i nastavio po svom.
Sve se promijenilo prošle zime. Otac je iznenada preminuo od srčanog udara. Sjećam se hladnoće u stanu, mirisa svijeća i tišine koja je ispunila svaki kutak našeg doma. Mama je plakala danima, a ja sam lutala po stanu tražeći neki trag, nešto što bi mi pomoglo da ga još jednom osjetim blizu.
Tada sam pronašla kutiju u njegovoj staroj komodi. Bila je zaključana, ali ključ je visio na njegovom privjesku za ključeve – onom istom koji je uvijek nosio oko vrata. U kutiji su bila pisma, požutjele fotografije i jedan mali notes. Na prvoj stranici pisalo je: “Za Anu – kad me više ne bude.”
Ruke su mi drhtale dok sam čitala:
“Draga Ana,
Ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da si se uvijek pitala zašto pijem kavu sa solju. To nije samo navika – to je podsjetnik na ono što sam izgubio i na ono što sam morao prešutjeti cijeli život…”
U tom trenutku srce mi je počelo lupati kao ludo. Nastavila sam čitati:
“Rođen sam u malom selu kod Travnika. Moj otac, tvoj djed Ivan, bio je težak čovjek – rat ga je slomio. Nakon rata nismo imali ništa osim kruha i malo soli. Kava je bila luksuz koji smo dobivali samo kad bi netko iz Njemačke poslao paket. Prvi put kad sam probao kavu, baka je greškom umjesto šećera stavila sol. Svi smo se smijali, ali meni je taj okus ostao u sjećanju kao nešto toplo, obiteljsko… Kad sam kasnije došao u Zagreb, obećao sam sebi da ću svaki dan piti kavu sa solju – da ne zaboravim tko sam i odakle dolazim.”
Zastala sam. Suze su mi klizile niz lice dok sam shvaćala koliko malo znam o svom ocu. Nastavila sam čitati:
“Ali to nije jedina tajna koju nosim… Prije nego što sam upoznao tvoju majku, bio sam zaljubljen u Lejlu iz Zenice. Obećali smo jedno drugome da ćemo pobjeći zajedno, ali njezina obitelj nije odobravala našu vezu jer sam bio Hrvat. Kad su nas razdvojili, Lejla mi je poslala pismo – rekla mi je da čeka dijete. Nikad nisam saznao što se dogodilo s njom ni s tim djetetom… Sve ove godine pitao sam se ima li negdje netko tko nosi moje oči ili moj osmijeh…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moj otac – čovjek kojeg sam smatrala stijenom naše obitelji – nosio je toliku bol i krivnju cijeli život.
U sljedećim danima nisam mogla spavati. Gledala sam mamu kako sjedi za stolom i gleda kroz prozor, baš kao tata nekad. Nisam znala trebam li joj reći istinu ili pustiti da živi u neznanju.
Jedne večeri skupila sam hrabrost.
“Mama… znaš li tko je Lejla?”
Pogledala me kao da sam joj zabila nož u srce.
“Znam… Znala sam cijelo vrijeme,” šapnula je kroz suze. “Ali tvoj otac tebe nikad nije volio manje zbog toga što mu je srce bilo slomljeno prije nego što smo se upoznali. Ti si mu bila sve.”
Tada smo obje plakale dugo u noć.
Nekoliko tjedana kasnije odlučila sam potražiti Lejlu. Pisala sam pisma na adrese koje sam pronašla na internetu, kontaktirala stare prijatelje iz Bosne preko Facebooka. Nakon mjesec dana javila mi se žena po imenu Amira iz Zenice.
“Ja sam tvoja polusestra,” napisala je.
Dogovorile smo susret u Sarajevu. Kad smo se prvi put zagrlile na Baščaršiji, osjetila sam kao da grlim dio oca kojeg nikad nisam upoznala.
Danas pijem kavu sa solju svako jutro – ne zato što mi se sviđa okus, nego zato što me podsjeća na to koliko su naši roditelji žrtvovali za nas i koliko malo znamo o njihovim borbama.
Ponekad se pitam: Koliko još ima takvih tajni u našim obiteljima? Koliko nas živi s osjećajem da ne poznajemo one koje najviše volimo? Bi li moj otac bio sretniji da je mogao podijeliti svoju bol? Što biste vi učinili na mom mjestu?