Kad Smo Postali Troje: Suživot s Punicom i Njegovim Udvaračem
“Ne, mama, ne može on ostati ovdje!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla više šutjeti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, u pidžami, dok je punica, gospođa Ljubica, već treći put tog tjedna dovodila svog novog udvarača, gospodina Ivu, u naš stan od 52 kvadrata na zagrebačkoj Trešnjevci. Moj muž Tomislav samo je šutio, gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče.
“Ajde, Ana, pa nije smak svijeta! Ivo je fin čovjek, neće nikome smetati. Samo će prespavati par noći dok mu ne srede stan,” rekla je Ljubica, s onim svojim pogledom koji ne trpi prigovore. Ivo je stajao iza nje s torbom u ruci, smješkajući se kao da je sve ovo najnormalnija stvar na svijetu.
U meni je ključalo. Nisam znala što mi više smeta – to što punica misli da može raditi što hoće u našem stanu ili to što Tomislav nije imao hrabrosti reći ni riječ. Naša kćerka Ema gledala nas je širom otvorenih očiju, osjećala je napetost iako ima samo šest godina.
“Mama, gdje će Ivo spavati?” pitala je tiho.
“U dnevnom boravku, dušo,” odgovorila sam kroz stisnute zube.
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Ljubica i Ivo šapuću i smiju se u kuhinji, kao da su na nekom odmoru, a ne u tuđem stanu. Tomislav je ležao okrenut leđima, izbjegavao me pogledati. Osjećala sam se izdano. Nije ovo prvi put da punica prelazi granice, ali sada je bilo previše.
Sutradan sam pokušala razgovarati s Tomislavom dok smo pili kavu prije posla. “Zar ti stvarno misliš da je ovo normalno? Da tvoja mama dovodi muškarca u naš stan bez da nas pita?”
Slegnuo je ramenima. “Ana, znaš kakva je ona. Ako joj kažem nešto, bit će drama. A Ivo je ionako tu samo privremeno…”
“Privremeno? Kao kad je prošli put ostala tri mjeseca jer joj je ‘pukla cijev’? Tomislave, ovo je naš dom! Ema ne može imati mir, a ja se osjećam kao gost u vlastitoj kući!”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao na posao.
Danima sam pokušavala ignorirati situaciju. Ivo se ponašao kao da je kod kuće – gledao televiziju do kasno u noć, ostavljao čarape po dnevnom boravku, čak mi je jednom prigovorio da bi mogla češće peći kolače jer “Ljubica voli slatko”. Moja frustracija rasla je iz dana u dan.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Ljubica mi je prišla i tiho rekla: “Ana, znam da ti nije lako. Ali ja sam sama već deset godina. Zar mi ne možeš dopustiti malo sreće?”
Pogledala sam je – prvi put bez ljutnje. Vidjela sam ženu koja se boji starosti i samoće više nego išta drugo. Ali zar to znači da ja moram žrtvovati svoj mir?
Te noći odlučila sam razgovarati s Ivom. Sjela sam nasuprot njega dok je gledao Dnevnik.
“Ivo, znam da vam nije lako i žao mi je zbog vaše situacije. Ali ovaj stan nije dovoljno velik za sve nas. Molim vas da pokušate što prije pronaći rješenje.”
Pogledao me iznenađeno, pa klimnuo glavom. “Razumijem te, Ana. Nije mi namjera stvarati probleme. Samo… Ljubica mi puno znači.”
Nakon tog razgovora stvari su se malo smirile. Ivo je počeo tražiti stan ozbiljnije, a Ljubica me počela izbjegavati po stanu – valjda joj je bilo neugodno.
Ali Tomislav… On se povukao još više u sebe. Jedne večeri došao je kući kasno i mirisao na alkohol.
“Gdje si bio?” pitala sam ga.
“S Davorom na pivi,” promrmljao je.
“Tomislave, ne možemo ovako dalje! Tvoja mama uništava naš brak!”
Pogledao me umorno. “Moja mama? Ili ti? Stalno si napeta, stalno nešto prigovaraš… Možda bi trebala biti malo tolerantnija!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Tolerantnija? Zar ti stvarno misliš da ja ovo radim iz hira? Da uživam gledati kako nam dijete nema svoj mir, kako se osjećam kao sluškinja u vlastitom domu?”
Nije odgovorio. Samo je otišao pod tuš.
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Ljubica i Ivo su šaptali iza zatvorenih vrata dnevnog boravka, Tomislav me izbjegavao, a Ema je postajala sve povučenija.
Jednog jutra Ema mi je prišla dok sam joj vezivala cipele za vrtić.
“Mama, hoće li Ivo uvijek živjeti s nama?”
Zagrlila sam je čvrsto. “Neće, dušo. Ovo će proći. Obećavam ti.”
Tog dana odlučila sam – ako Tomislav ne želi postaviti granice svojoj majci, ja ću morati sama. Nazvala sam Ljubicu na kavu.
“Ljubice,” počela sam tiho dok smo sjedile u kafiću ispod zgrade, “znam da vam Ivo puno znači i ne želim biti zla snaha. Ali ovaj stan nije dovoljno velik za sve nas. Ema pati zbog toga, a moj brak puca po šavovima. Molim vas da razumijete moju poziciju.”
Ljubica me gledala dugo bez riječi. Onda je uzdahnula.
“Znaš što, Ana? Nikad nisam mislila da ću biti teret vlastitoj djeci. Oprosti ako sam pretjerala… Nisam htjela nauditi vama ni Emi.”
Taj razgovor bio je prekretnica. Ljubica i Ivo su ubrzali potragu za stanom i za dva tjedna su se iselili.
Ali šteta je već bila učinjena. Moj odnos s Tomislavom više nikad nije bio isti – povjerenje koje smo imali bilo je narušeno.
I danas se pitam – gdje završava obiteljska solidarnost i počinje pravo na vlastiti mir? Jesam li bila sebična ili samo žena koja želi zaštititi svoju obitelj?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće sačuvati brak kad granice postanu nevidljive?