Posljednji susret: Da li oproštaj donosi mir?
“Ne možeš ga samo tako vidjeti, Dario!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla zaustaviti suze koje su mi navirale. Stajao je na pragu našeg stana, s onim istim pogledom koji me nekad znao razoružati, ali sada sam u njemu vidjela samo sjenu čovjeka kojeg sam voljela. “Molim te, Ivana… Samo pet minuta. Želim se oprostiti od Leona. Znaš da odlazim u Njemačku i ne znam kad ću se vratiti.”
Ruke su mi drhtale dok sam stiskala kvaku. U hodniku je mirisalo na njegov parfem, onaj koji sam mu kupila za rođendan prije dvije godine, kad još nisam znala za Anu, ni za sve one druge žene. U meni se miješala ljutnja, tuga i strah – strah da će Leon opet biti povrijeđen, kao što sam bila ja.
“Zašto baš sad? Gdje si bio kad je imao temperaturu četrdeset? Kad je plakao jer si zaboravio doći na njegovu priredbu?” glas mi je bio oštar, ali nisam mogla prestati. “Sad kad ti odgovara, želiš biti otac?”
Dario je spustio pogled. “Znam da sam pogriješio. Nisam tražio oprost za sebe. Samo želim da Leon zna da ga volim.”
Zatvorila sam oči na trenutak. U glavi su mi se vrtjele slike: Leon kako sjedi na prozoru i čeka ga, Leonova pitanja zašto tata više ne dolazi, moja lažna obećanja da će sve biti u redu. Nisam znala što je ispravno. Nisam znala imam li pravo uskratiti mu oca, ali ni dopustiti mu još jednu ranu.
“Mama, tko je to?” začuo se Leonov glas iz dnevne sobe. Imao je samo osam godina, ali već je previše toga razumio.
“To je tata, ljubavi,” rekla sam tiho. Dario je podigao glavu i pogledao me s nadom.
“Hoćeš li ga pustiti unutra?” pitao je Leon.
Kleknula sam kraj njega i zagrlila ga. “Tata bi te volio vidjeti na kratko. Jesi li spreman?”
Leon je klimnuo glavom. U njegovim očima nije bilo mržnje ni ljutnje – samo dječja želja za ljubavlju i prihvaćanjem.
Pustila sam Darija unutra. Sjeo je na rub kauča, nespretno, kao stranac u vlastitoj kući. Leon mu je prišao i sjeo mu u krilo. Dario ga je zagrlio čvrsto, kao da pokušava nadoknaditi sve propuštene godine u tom jednom trenutku.
“Znaš li koliko te volim?” pitao ga je tiho.
Leon je šutio, a onda klimnuo glavom. “Hoćeš li opet otići?”
Dario je progutao knedlu. “Moram otići raditi u Njemačku. Ali uvijek ću misliti na tebe. I uvijek ću te voljeti.”
Gledala sam ih i srce mi se kidalo. Znala sam da Dario nije loš čovjek – bio je slab, nesiguran, tražio je potvrdu u tuđim zagrljajima jer nije znao kako biti dovoljno dobar ovdje. Ali Leon nije zaslužio da bude kolateralna šteta naših pogrešaka.
Kad su završili razgovor, Dario se ustao i pogledao me. “Hvala ti, Ivana. Znam da ti nisam dao razloga za milost…”
Prekinula sam ga: “Ne radi se o meni. Radi se o njemu. Samo nemoj više obećavati ono što ne možeš ispuniti.”
Dario je klimnuo i izašao iz stana bez riječi. Leon je sjedio na kauču i gledao u vrata koja su se zatvorila za njegovim ocem.
Prišla sam mu i zagrlila ga. “Bit će sve u redu, ljubavi.” Nisam bila sigurna vjerujem li u to.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje sam prešutjela, pitanja koja nisam postavila ni sebi ni Dariju: Jesam li trebala biti stroža? Jesam li trebala zaštititi Leona od još jednog razočaranja ili mu dati priliku da sam odluči?
Sutradan me nazvala mama iz Osijeka. “Ivana, čula sam što se dogodilo… Je li ti dobro?”
“Ne znam, mama,” odgovorila sam iskreno. “Osjećam se kao da stalno biram između dvije loše opcije.”
“Znaš, tvoj otac nikad nije bio prisutan kad si bila mala,” rekla je tiho. “Ali nisi zbog toga manje vrijedna ili manje voljena. Samo si naučila biti jača. Možda će i Leon iz ovoga izvući snagu koju ni ne zna da ima.”
Nisam znala što reći na to. Samo sam plakala.
Dani su prolazili sporo. Leon nije puno pričao o Dariju, ali ponekad bi ga spomenuo – kad bi vidio avion na nebu ili kad bi netko od djece pričao o svom tati.
Jedne večeri dok smo slagali lego kocke, upitao me: “Mama, misliš li da će tata doći po mene kad budem imao rođendan?”
Zastala sam s kockom u ruci. “Ne znam, ljubavi… Ali ja ću uvijek biti tu za tebe.”
Leon me pogledao svojim ozbiljnim očima i rekao: “Nije važno ako ne dođe. Važno je da si ti tu.”
Tada sam shvatila – možda oproštaj ne donosi uvijek mir onome tko ga daje ili prima, ali može donijeti snagu onome tko ostaje.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi odrasli zapravo hrabriji od naše djece ili su oni ti koji nas uče kako preživjeti bol? Da li oproštaj zaista donosi mir ili samo novu priliku za rast?