Zvijezda u betonskoj džungli: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Ne laži me, Adnane!” vrisnula sam, glas mi je odjeknuo kroz hladan hodnik našeg stana na sedmom spratu. Kiša je tukla po prozorima, a negdje u daljini sirena je parala noć. Adnan je stajao nasuprot mene, spuštenih ramena, pogled mu je bježao prema parketu. “Nisam htio da saznaš ovako…” prošaptao je. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši, kao da su svi ti betonski zidovi oko mene postali pretijesni.

Tarik, naš sin, izašao je iz svoje sobe, zbunjen i uplašen. “Šta se dešava?” pitao je, ali nisam imala snage da mu odgovorim. Samo sam gledala Adnana, čekajući da kaže nešto što će sve popraviti, ali umjesto toga, tišina je postala još teža.

Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na svjetla grada, na tramvaje koji su klizili niz Wilsonovo šetalište. U glavi mi je odzvanjala Adnanova rečenica: “Nisam htio da saznaš ovako.” Šta to znači? Da li je to bila samo greška ili nešto više? U Sarajevu se sve brzo sazna, komšije šapuću iza vrata, a ja sam osjećala sramotu koja mi je palila obraze.

Sljedećih dana život se pretvorio u rutinu preživljavanja. Tarik me izbjegavao, zaključavao se u sobu i slušao muziku preglasno. Adnan je dolazio kasno s posla, a ja sam kuhala kafu za dvoje i gledala kako se hladi. Majka me zvala svaki dan: “Šta ti je, Amra? Osjećam da nešto nije u redu.” Nisam imala snage za laži.

Jednog jutra, dok sam vješala veš na balkonu, komšinica Senada me upitala: “Jesi li dobro? Čula sam sinoć…” Njen pogled bio je pun znatiželje i sažaljenja. Samo sam klimnula glavom i povukla se unutra. Osjećala sam se kao da svi znaju moju sramotu.

Navečer sam sjela za sto s Adnanom. “Zašto?” upitala sam ga tiho. “Zar ti nisam bila dovoljna?” On je šutio dugo, a onda rekao: “Ne znam šta mi je bilo. Bio sam slab. Ali volim tebe i Tarika. Ne želim vas izgubiti.”

U meni se vodila bitka. S jedne strane bijes i povrijeđenost, s druge strane strah od samoće i želja da Tarik ne odrasta bez oca. Sjetila sam se svog djetinjstva u ratu, kako smo majka i ja same čekale da otac dođe s linije. Obećala sam sebi tada da ću svojoj djeci pružiti sigurnost koju ja nisam imala.

Ali kako pružiti sigurnost kad ni sama ne znam gdje pripadam?

Tarik je jedne večeri došao do mene dok sam prala suđe. “Mama, hoćeš li ti i tata da se razvedete?” Glas mu je bio tih, oči pune straha. Zagrlila sam ga čvrsto. “Ne znam, sine. Ali volim te najviše na svijetu.” Osjetila sam kako mi suze klize niz lice.

Počela sam tražiti odgovore kod prijateljica. Lejla mi je rekla: “Oprosti mu ako možeš, ali nemoj zaboraviti sebe.” Alma je bila oštrija: “Jednom prevari – uvijek prevarant!” Svaka riječ me boljela jer nijedna nije bila moja istina.

Jednog dana otišla sam kod psihologinje u Dom zdravlja na Grbavici. Ispričala sam joj sve – od Adnanove izdaje do Tarikovih tišina. Pitala me: “Šta vi želite, Amra?” Nisam znala odgovoriti.

Dani su prolazili u magli. Ponekad bih uhvatila Adnana kako gleda stare slike nas troje s mora u Neumu. Tarik bi navečer sjedio uz mene i šutio, ali njegova blizina mi je bila dovoljna.

Jedne subote odlučila sam otići na pijacu sama. Hodajući među tezge punim jagoda i mladog krompira, osjetila sam prvi put nakon dugo vremena miris života. Starica na štandu mi je rekla: “Dijete moje, život ide dalje, ma šta bilo.” Nasmejala sam joj se kroz suze.

Te večeri okupila sam porodicu za stolom. “Ne znam šta će biti s nama,” rekla sam iskreno, “ali želim da pokušamo zbog nas troje. Ne mogu zaboraviti, ali mogu pokušati oprostiti.” Adnan me pogledao s nadom koju dugo nisam vidjela u njegovim očima. Tarik je samo klimnuo glavom.

Nije bilo lako. Povjerenje se gradilo polako, dan po dan. Bilo je dana kad bih poželjela pobjeći iz tog stana, iz tog grada punog uspomena i ogovaranja. Ali bilo je i dana kad bih osjetila snagu koju nisam znala da imam.

Jedne noći, dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla Sarajeva, Adnan mi je rekao: “Hvala ti što si pokušala zbog nas.” Nisam odgovorila odmah. Samo sam gledala zvijezde iznad betonskih krovova i pitala se – jesam li ja ta zvijezda koja još uvijek svijetli u ovoj džungli?

Možemo li zaista oprostiti onima koji su nas povrijedili? Ili samo učimo živjeti s ranama koje nikad ne zarastu?