Tišina mojih sinova: Priča jedne sarajevske majke
“Zašto mi se ne javljaš, Adnane?” tiho sam šapnula u slušalicu, iako sam znala da je s druge strane samo hladan zvuk automatske sekretarice. U tom trenutku, sunce je zalazilo iza Trebevića, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući prazne šalice od kafe koje sam jutros pripremila za sina koji nije došao.
Moje ime je Senada. Odrasla sam u srcu Sarajeva, u mahali gdje su se svi znali i gdje su se vrata rijetko kad zaključavala. Udala sam se za Jasmina kad mi je bilo dvadeset i dvije. On je bio tih, ali dobar čovjek, radio je kao vozač autobusa. Zajedno smo podigli trojicu sinova – Adnana, Harisa i Damira – i dvije kćeri, Lejlu i Amru. Vjerovala sam da će ljubav i trud biti dovoljni da ih naučim kako se drži porodica na okupu.
Ali život nije uvijek onakav kakvim ga zamišljamo. Prva pukotina pojavila se kad je Jasmin iznenada preminuo od srčanog udara. Tada su moji sinovi već bili tinejdžeri, puni bijesa i pitanja na koja nisam imala odgovore. Sjećam se jedne večeri kad je Haris bacio tanjir na pod i vikao: “Zašto baš naš babo? Zašto nama?” Nisam znala šta da kažem. Samo sam ga zagrlila dok je plakao kao dijete.
Godine su prolazile. Sinovi su odrasli, svaki na svoj način. Adnan je otišao studirati u Zagreb, Haris je ostao u Sarajevu ali se ubrzo zaposlio u Njemačkoj, a Damir je završio zanat i počeo raditi kod amidže u automehaničarskoj radnji. Kćeri su ostale uz mene – Lejla se udala za komšiju iz djetinjstva, Amra još uvijek živi sa mnom.
S vremenom, sinovi su se udaljili. Prvo su prestali dolaziti na ručkove nedjeljom. Onda su pozivi postali rijetki. “Mama, nemam vremena sada, javit ću ti se kasnije,” govorio bi Adnan dok bi u pozadini čula dječiji plač i ženu kako ga doziva. Haris bi mi poslao poruku za Bajram: “Sretan Bajram, mama. Voli te tvoj Haris.” Damir bi navratio jednom mjesečno, donio mi vrećicu iz prodavnice i požurio nazad.
Jedne zime, dok je snijeg prekrivao Sarajevo kao bijeli ćilim, pokušala sam okupiti sve za stolom. “Molim vas, dođite svi na večeru za Novu godinu,” rekla sam u poruci koju sam poslala u zajedničku grupu na Viberu. Lejla i Amra su odmah odgovorile: “Naravno, mama.” Sinovi su šutjeli. Na kraju je samo Damir došao, sjedio je s kapom na glavi i gledao u telefon.
“Damire, šta se dešava? Zašto ste svi tako daleko?” pitala sam ga tiho.
Podigao je pogled, slegnuo ramenima: “Ne znam, mama… Svako ima svoje brige. Adnan ima troje djece, Haris radi po cijeli dan… Nije to ništa protiv tebe.”
Ali meni je to bilo sve protiv mene. Osjećala sam se kao da sam negdje pogriješila, kao da nisam bila dovoljno dobra majka. Počela sam preispitivati svaku odluku – jesam li bila previše stroga kad su bili mali? Jesam li ih previše štitila nakon što je Jasmin umro? Jesam li im dala dovoljno prostora da budu svoji?
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije u albumu, Amra je sjela pored mene.
“Mama, ne možeš ih natjerati da budu ono što nisu,” rekla je nježno.
“Ali ja samo želim da znam gdje sam pogriješila… Zašto su otišli? Zašto ne osjećaju potrebu da budu ovdje?”
Amra me zagrlila: “Nisi ti kriva. Oni su odrasli ljudi sa svojim životima. Možda im treba vremena da shvate šta znači porodica.”
Ali meni vrijeme nije saveznik. Svaki dan osjećam kako mi godine klize kroz prste kao pijesak. Ponekad sanjam Jasmina kako sjedi za stolom s nama i smije se dok djeca trče oko njega. Probudim se s osjećajem praznine koji ne mogu ispuniti ni kafe ni razgovori sa susjedama.
Nedavno sam pokušala nazvati Harisa dok je bio na pauzi na poslu u Minhenu.
“Mama, stvarno nemam vremena sada. Zovem te kasnije,” rekao je užurbano.
“Samo sam htjela čuti tvoj glas,” odgovorila sam tiho.
“Znam… Volim te, mama,” rekao je i prekinuo vezu.
Ostala sam gledati u telefon još dugo nakon toga. Ponekad mislim da su moji sinovi zaboravili kako izgleda Sarajevo zimi, miris pite iz rerne ili zvuk ezana s obližnje džamije. Možda ih podsjećam na težinu koju su nosili nakon očeve smrti – možda im je lakše biti daleko.
Kćeri su mi postale oslonac. Lejla dolazi svake subote s djecom, Amra mi pravi društvo svako veče. Ali tišina sinova odzvanja kroz stan kao eho neizgovorenih riječi.
Ponekad sjedim sama uz prozor i pitam se: Da li će ikada shvatiti koliko majčino srce može biti tiho od tuge? Da li će jednog dana poželjeti vratiti se kući – ne zbog mene, nego zbog sebe?
Možda nisam savršena majka bila, ali ljubav koju sam im dala bila je iskrena i bezuvjetna. I danas čekam njihov glas, njihovu poruku ili samo znak da nisu zaboravili gdje im je dom.
Pitam vas: Da li ste ikada osjetili tišinu koju ostave oni koje najviše volite? Da li mislite da majka može ikada prestati čekati svoju djecu?