Prihvatila sam čuvanje unuka na nekoliko dana – mjesec dana kasnije, shvatila sam da se moj život zauvijek promijenio

– Mama, molim te, samo na nekoliko dana. Više ne znam što da radim. Tomislav je bolestan, moram na posao, vrtić je zatvoren. Samo nekoliko dana, stvarno – glas moje kćeri Ivane bio je napet, iscrpljen, gotovo očajan.

Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala kroz prozor na prazno dvorište i osjećala kako mi srce lupa brže nego inače. Nisam ni trepnula kad sam izgovorila: – Naravno, Ivana. Dovedi ga. To je moj unuk.

Kubuš je stigao s ruksakom većim od njega, s osmijehom koji je mogao otopiti i najtvrđe srce. Imao je četiri godine i energiju za desetoricu. Prvi dan bio je čista radost – slagali smo puzzle, crtali kredama po pločniku, pekli palačinke. Navečer sam ga gledala kako spava i mislila: “Što je nekoliko dana? Proći će brzo.”

Ali dani su se pretvorili u tjedne. Ivana bi dolazila kasno navečer, umorna, često s podočnjacima i bezvoljna. – Mama, još samo ovaj tjedan, molim te. U firmi je kaos, Tomislav još nije dobro. Znaš da nemam koga drugog.

Počela sam osjećati težinu odgovornosti. Kubuš je bio živahan, ali i zahtjevan. Ujutro bi me budio prije šest: – Bako, gladan sam! Bako, igraj se sa mnom! Bako, gdje su moji autići?

Moje mirne jutarnje kave pretvorile su se u trku za doručkom, presvlačenjem, animiranjem. Nisam imala vremena ni za vijesti ni za križaljku. Susjeda Marija me jednom srela na stepenicama:

– Ana, nisi se vidjela danima! Sve u redu?
– Ma jesam, čuvam Kubuša dok Ivana ne riješi situaciju.
– Znaš kako to ide… kad jednom počneš čuvati, teško ćeš se izvući – rekla je s poluosmijehom.

Nasmijala sam se tada, ali njezine riječi su mi odzvanjale u glavi.

Jednog popodneva, dok sam pokušavala uspavati Kubuša koji nije prestajao skakati po krevetu, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Ljiljana iz Osijeka.

– Ana, nisi mi se javila tjedan dana! Sve u redu?
– Ma… znaš kako je. Kubuš je kod mene već treći tjedan.
– Treći tjedan? Pa što Ivana radi?
– Radi… nema izbora.
– A ti? Imaš li ti izbora?

Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam grižnju savjesti što mi je teško priznati da mi je previše. Pa to je moje dijete i moj unuk! Ali istovremeno sam osjećala kako nestajem iza tuđih potreba.

Jedne večeri Ivana je došla kasnije nego inače. Sjela je za stol i počela plakati.

– Mama, ne mogu više. Sve mi se raspada. Tomislav je stalno bolestan, na poslu mi prijete otkazom ako još jednom uzmem bolovanje… Ne znam što da radim.

Pogladila sam joj ruku i šutjela. Nisam imala snage reći joj da ni ja više ne mogu.

Sutradan sam otišla u trgovinu s Kubušem. Na blagajni me prepoznala stara poznanica:

– Ana! Kako si? Što radiš s malim?
– Čuvam ga dok Ivana ne riješi situaciju.
– Znaš li ti da si sad kao druga mama? Danas svi očekuju od baka da budu besplatne dadilje.

Osjetila sam kako me steže u prsima. Jesam li ja stvarno postala zamjena za roditelja? Gdje su nestali moji planovi za mirnu starost – izleti s prijateljicama, čitanje knjiga, šetnje uz Savu?

Navečer sam sjela sama u kuhinji dok je Kubuš spavao. Pogledala sam stare fotografije – ja i suprug na moru, ja s prijateljicama na planinarenju… Kada sam zadnji put bila Ana, a ne samo baka?

Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Ivanom.

– Ivana, moramo razgovarati. Volim Kubuša više od svega i uvijek ću vam pomoći kad god mogu. Ali ovo više nije nekoliko dana. Ja imam 64 godine, zdravlje mi nije kao prije… Trebam malo vremena za sebe.

Ivana me gledala šokirano:

– Mama… pa što da radim? Nema mjesta u vrtiću, Tomislav još nije dobro…

– Znam da ti je teško. Ali ni meni nije lako. Ne želim biti ogorčena baka koja broji dane do slobode. Moramo pronaći neko rješenje zajedno.

Te večeri dugo smo razgovarale. Plakale smo obje. Ivana je shvatila koliko mi je teško priznati da imam granice.

Sljedećih dana počeli smo tražiti privatnu dadilju i raspitivati se o drugim opcijama. Nije bilo lako – financije su bile problem, mjesta u vrtiću nema do jeseni… Ali barem smo razgovarale iskreno.

Kubuš me i dalje zove svakog jutra: – Bakooo! Kad ćeš opet doći po mene?

I dalje ga čuvam povremeno – ali sada znam reći “ne” kad ne mogu ili ne želim. Naučila sam da ljubav prema obitelji ne znači uvijek žrtvovati sebe do kraja.

Ponekad se pitam: gdje završava pomoć, a počinje žrtva? Jesmo li mi bake dužne zauvijek biti tu za sve – ili imamo pravo na svoj život? Što vi mislite?