Oprostila sam se od svoje snaje: Priča o ponosu, boli i oprostu u jednoj bosansko-hrvatskoj obitelji

“Opet nisi dobro posložila tanjire, Amela! Koliko puta sam ti rekla da se ovdje rade stvari drugačije?” – moj glas je odjekivao kuhinjom, a Amela je samo šutjela, spuštene glave, dok su joj ruke drhtale iznad sudopera. U tom trenutku nisam ni primijetila suze koje su joj klizile niz obraze. Bila sam previše zaokupljena svojim pravilima, svojim načinom života, svojim ponosom.

Moje ime je Ljiljana. Odrasla sam u malom mjestu kraj Dervente, a kasnije sam se udala za Josipa iz okolice Osijeka. Život nas nije mazio – Josip je poginuo u prometnoj nesreći kad su naši sin Marko i kćerka Ivana bili još djeca. Ostala sam sama s dvoje djece, bez ikakve pomoći osim povremenih telefonskih poziva iz Zagreba od sestre koja je uvijek imala previše svojih briga. Marko je tada imao četrnaest godina i postao mi je desna ruka. Ivana je bila nježna, povučena djevojčica koja je često plakala noću, misleći da je ne čujem.

Godine su prolazile u borbi – s ratom, s nestašicom, s nepravdom i ljudskom zlobom. Naučila sam biti čvrsta, možda i previše. Kad je Marko završio fakultet u Sarajevu i zaposlio se kao inženjer u Mostaru, osjećala sam ponos kakav nisam mogla opisati. Kad mi je jednog dana rekao da će dovesti djevojku kući, srce mi je zaigralo. “Mama, Amela je divna. Znam da ćeš je voljeti,” rekao mi je s osmijehom.

Ali kad sam prvi put vidjela Amelu – sitnu, tiho nasmijanu djevojku iz Travnika – nešto u meni se pobunilo. Bila je drugačija. Nije znala kuhati sarmu kao ja, nije znala kako se pere veš na ruke kad nestane struje, nije znala ni kako se razgovara sa susjedima bez da im otkriješ previše. Bila je pristojna, ali povučena. Nisam joj to mogla oprostiti.

“Amela, kod nas se kafa pije ovako,” ispravljala sam je svaki put kad bi donijela šoljice na stol. “Ne možeš tako razgovarati s Markom pred ljudima.” “Zašto nisi pitala mene prije nego što si kupila te zavjese?” Svaka sitnica bila mi je trn u oku. Nisam ni primijetila kako Marko sve češće šuti za stolom, kako Ivana izbjegava zajedničke ručkove.

Jedne večeri, dok sam slagala veš u dnevnoj sobi, čula sam ih kako tiho razgovaraju u hodniku.

“Ne mogu više ovako, Marko,” šaptala je Amela. “Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama me ne voli.”

“Strpi se još malo,” odgovorio je tiho. “Znaš kakva je ona… Prošla je mnogo toga. Samo joj treba vremena.”

Ali vrijeme nije donosilo olakšanje. Naprotiv – postajala sam sve tvrđa. Kad su dobili sina, malog Davora, očekivala sam da će me Amela napokon prihvatiti kao majku i učiteljicu. Umjesto toga, povukla se još više u sebe. Počela je raditi od kuće kao prevoditeljica i rijetko izlazila iz sobe osim kad bi trebalo nahraniti dijete ili skuhati ručak.

Jednog dana, dok sam ljuljala Davora na rukama, Amela mi je prišla i tiho rekla: “Ljiljana, želimo se preseliti. Našli smo stan blizu Markovog posla.”

Osjetila sam kako mi nešto steže grlo. “Zar vam nije dobro ovdje? Sve imate! Ja vam pomažem oko djeteta!”

“Nije stvar u tome,” rekla je tiho. “Samo… trebamo svoj mir.”

Nisam joj mogla oprostiti tu izdaju. Kad su otišli, danima nisam izlazila iz kuće. Susjede su šaputale: “Vidiš li ti kako joj snaha pobjegla? Mora da nije bila dobra prema njoj.” Ivana me pokušavala utješiti: “Mama, možda si stvarno bila malo stroga…”

Godine su prolazile. Marko i Amela dolazili su rijetko, uvijek na kratko. Davor me zvao “baka”, ali osjećala sam da mu nisam bliska kao što bih željela biti. Jedne zime razboljela sam se i završila u bolnici. Nitko nije dolazio danima osim Ivane koja živi dvije ulice dalje.

Jedne večeri, dok sam ležala pod bijelim bolničkim plahtama i gledala kroz prozor na snijeg koji je padao po praznom dvorištu, shvatila sam koliko sam sama. I koliko sam pogriješila.

Kad sam izašla iz bolnice, skupila sam hrabrost i nazvala Amelu.

“Amela…” glas mi je drhtao kao nikad prije. “Želim ti reći… Žao mi je zbog svega što sam ti napravila. Nisam znala bolje. Bila sam tvrdoglava i ponosna… ali to nije opravdanje za ono što si prošla kod mene. Oprosti mi ako možeš.”

S druge strane slušalice bila je tišina.

“Hvala vam što ste to rekli,” rekla je napokon tiho. “Nije bilo lako ni meni… Ali možda možemo pokušati ispočetka? Zbog Davora?”

Suze su mi navrle na oči prvi put nakon mnogo godina.

Danas sjedim sama u kuhinji i gledam stare fotografije – Marko s diplomom u ruci, Ivana na maturalnoj večeri, Amela s Davorom u naručju. Pitam se: koliko nas ponos i tvrdoglavost mogu koštati? Možemo li ikada zaista popraviti ono što smo godinama lomili?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ikada kasno za oprost?