Nakon očeve smrti, istjerala sam njegovu partnericu: Jesam li zaista bezdušna?

“Ne možeš to napraviti, Lana! Ona nema gdje otići!” vikao je moj brat Filip dok sam stajala na pragu dnevnog boravka, držeći ključeve u ruci. Srce mi je tuklo kao ludo, a u grlu mi je gorjela neka mješavina bijesa i tuge. Iza mene, u kuhinji, Mirjana je tiho plakala, pokušavajući sakriti suze. Bila je s mojim ocem posljednjih deset godina, ali nikad nije bila dio naše obitelji. Nikad je nisam mogla prihvatiti, iako sam se trudila zbog njega. Sada, kad ga više nema, osjećala sam da moram nešto poduzeti – za sebe, za nas.

“Filip, ovo je naša kuća. Tata bi htio da ostane u obitelji. Ne mogu gledati kako netko tko nije krv našeg roda odlučuje o svemu!” odgovorila sam kroz stisnute zube. Filip je odmahnuo glavom, a Mirjana je ustala, pogleda punog boli.

“Lana, molim te… Nemam nikoga. Ova kuća je bila moj dom isto koliko i tvoj posljednjih deset godina,” rekla je drhtavim glasom. Pogledala sam je, ali nisam popustila. U meni se skupljala gorčina svih onih godina kad sam osjećala da me otac zamijenio njome, kad sam dolazila kući i nalazila njezine stvari posvuda, njezin miris u zraku, njezin smijeh na mjestu gdje je nekad bila mama.

Otac je preminuo iznenada, srčani udar usred noći. Još uvijek čujem njegov zadnji uzdah u hodniku, dok sam trčala niz stepenice u pidžami, a Mirjana ga je pokušavala oživjeti. Bila sam prekasno. Od tada ništa više nije bilo isto.

Sprovod je prošao u magli. Svi su gledali Mirjanu kao udovicu, a mene kao hladnu kćer koja ne može pustiti prošlost. Ali nitko nije znao koliko me boljelo što tata nije ostavio oporuku. Sve je ostalo na meni i Filipu – zakonski nasljednici. Mirjana nije imala ništa osim uspomena i nekoliko komada nakita koje joj je poklonio.

Prve dane nakon sprovoda šutjela sam. Gledala sam kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po našem dvorištu u Novom Zagrebu i pokušavala shvatiti što osjećam: tugu, bijes ili olakšanje? Filip je bio uz Mirjanu, donosio joj čaj i tješio je. Ja sam izbjegavala zajedničke večere i šutke prolazila pored nje.

Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam za tatin radni stol. Otvorila sam ladicu i pronašla njegov stari rokovnik. Unutra su bile fotografije iz djetinjstva – ja na biciklu, Filip na moru s tatom, mama u vrtu. Nigdje Mirjane. Osjetila sam val ljubomore i tuge. Je li tata zaista volio nju više nego nas? Ili je samo pokušavao ponovno biti sretan?

Sljedećeg jutra donijela sam odluku. “Mirjana, moraš otići. Ovo više nije tvoj dom,” rekla sam tiho dok je pila kavu za kuhinjskim stolom. Pogledala me kao da ne vjeruje što čuje.

“Lana… molim te… Nemam kamo. Sve što imam je ovdje,” prošaptala je.

“Možeš kod svoje sestre u Samobor. Ili pronađi stan, pomoći ćemo ti financijski prvih mjesec dana,” rekla sam hladno, iako mi se srce slamalo.

Filip me pogledao s gađenjem: “Ti si stvarno bezdušna! Tata bi se okrenuo u grobu da vidi što radiš!”

Nisam odgovorila. Samo sam ustala i otišla u svoju sobu.

Dani su prolazili u napetosti. Mirjana je skupljala stvari šutke, a Filip me izbjegavao. Majka mi se javila iz Osijeka: “Lana, nemoj biti okrutna. Znam da ti je teško, ali Mirjana nije kriva za sve.” Nisam joj znala objasniti kako se osjećam – kao da mi netko otima posljednje uspomene na oca.

Kad je konačno otišla, kuća je odjednom postala prazna i hladna. Filip mi nije govorio danima. Prijatelji su me pitali jesam li dobro, ali nisam znala što reći. Svi su imali mišljenje: neki su me podržali, drugi su me osuđivali.

Jedne večeri sjela sam sama u dnevni boravak i gledala stare snimke s tatom. Suze su mi tekle niz lice dok sam slušala njegov glas: “Lana, uvijek budi svoja.” Jesam li to sada bila? Ili sam samo povrijeđena djevojčica koja ne zna oprostiti?

Ponekad se pitam jesam li zaista bezdušna ili samo previše povrijeđena da bih mogla biti velikodušna? Je li ljubav prema ocu opravdala moju odluku ili sam napravila nepopravljivu grešku? Što biste vi učinili na mom mjestu?