Kad je Lejla oboljela: Ispovijest oca iz Sarajeva
“Ne možeš mi to uraditi, Amira!” vikao sam dok su joj suze klizile niz lice, a ona je već pakovala posljednju torbu. “Lejla te treba! Ja te trebam!”
Nije mi odgovorila. Samo je spustila pogled, izbjegavajući moj očajnički pogled, i tiho zatvorila vrata iza sebe. Zvuk brave bio je konačan, kao pucanj u praznoj kući. Ostao sam stajati u hodniku, držeći Lejlinu omiljenu igračku u ruci, pitajući se gdje sam pogriješio.
Lejla je tada imala jedanaest godina. Bila je vesela djevojčica, uvijek spremna na šalu, s onim posebnim osmijehom koji bi mi uljepšao i najteži dan na poslu u pošti na Marijin Dvoru. Ali posljednjih mjeseci nešto se promijenilo. Počela je gubiti apetit, često bi se žalila na bolove u stomaku, a lice joj je postalo blijedo kao snijeg na Trebeviću.
“Babo, boli me opet…” šaptala bi noću, dok bih joj stavljao hladan oblog na čelo. Liječnici su nas slali od jednog specijaliste do drugog. Svaki put bih se nadao da će reći da je sve u redu, ali nalazi su bili sve gori.
Jednog jutra, dok sam joj pripremao čaj od kamilice, zazvonio je telefon. Bio je to doktor Kovačević iz Kliničkog centra.
“Gospodine Hadžić, molim vas da dođete što prije. Moramo razgovarati o Lejlinim rezultatima.”
Ruke su mi drhtale dok sam spuštao slušalicu. Pogledao sam Lejlu kako sjedi na kauču, umotana u dekicu s likom Vučka. Nisam znao kako da joj kažem da idemo opet u bolnicu.
U ordinaciji nas je dočekala tišina. Doktor je gledao papire, a ja sam osjećao kako mi srce lupa u grlu.
“Vaša kćerka ima rijetku bolest krvi. Trebat će joj transplantacija koštane srži.”
Zrak je nestao iz prostorije. Gledao sam Lejlu, a ona mene – oči su joj bile velike i uplašene.
“Hoću li umrijeti, babo?”
“Nećeš, dušo. Ne dok sam ja živ,” odgovorio sam, iako nisam vjerovao vlastitim riječima.
Počela je potraga za donorom. Prvo su testirali mene. Zatim moju sestru Azru i brata Samira. Nitko nije bio odgovarajući donor. Liječnici su predložili da testiramo Amirinu porodicu.
Ali Amira se nije javljala. Nije odgovarala na poruke ni pozive. Njena majka iz Zenice rekla mi je da ne zna gdje je.
Jedne večeri, dok sam prelistavao stare albume tražeći Lejlino rodni list za bolnicu, pronašao sam pismo koje mi je Amira ostavila u ladici.
“Halide, oprosti mi što odlazim ovako. Nisam imala snage reći ti istinu u lice. Lejla nije tvoja biološka kćerka. Znam da ćeš me mrziti zbog toga, ali voljela bih da joj nikada ne kažeš…”
Svijet mi se srušio drugi put te godine. Sve uspomene – prvi koraci, prvi zubić, prvi dan škole – odjednom su postale upitne. Jesam li bio samo zamjena? Je li moja ljubav manje vrijedna?
Ali kad sam pogledao Lejlu kako spava, shvatio sam da krv nije ono što nas veže. Ona je moje dijete, bez obzira na sve.
Narednih dana borio sam se sa sobom. Trebam li joj reći istinu? Hoće li me mrziti kad sazna? Ali bolest nije čekala odgovore.
Liječnici su predložili da pokušamo pronaći biološkog oca. Nisam imao pojma tko bi to mogao biti – Amira nikad nije spominjala nikoga iz prošlosti.
Počeo sam istraživati po starim porukama i fotografijama. Pronašao sam jednu sliku iz 2008., na kojoj Amira sjedi s nekim muškarcem u kafiću kod Sebilja. Lice mu je bilo poznato – bio je to Adnan iz njenog razreda iz srednje škole.
Nakon nekoliko dana potrage, uspio sam doći do njegovog broja preko zajedničkog prijatelja. Nazvao sam ga drhtavim glasom.
“Adnane, Halid ovdje… Znam da zvuči čudno, ali mislim da si ti možda Lejlin otac. Moja kćerka je teško bolesna i treba joj pomoć…”
S druge strane tišina. Zatim uzdah.
“Halide… Nisam znao ništa o tome. Ako mogu pomoći – tu sam.”
Testiranja su pokazala da Adnan može biti donor. Operacija je bila zakazana za kraj mjeseca.
Lejla me gledala zbunjeno kad sam joj rekao da će upoznati jednog prijatelja koji joj želi pomoći.
“Zašto baš on? Zašto ne ti?” pitala me tiho.
Sjeo sam kraj njezinog kreveta i uhvatio je za ruku.
“Nekad život napravi čudne stvari, dušo moja. Ali ja ću uvijek biti tvoj babo, bez obzira na sve što saznaš ili ne saznaš. Ljubav ne bira krv – bira srce.”
Operacija je prošla dobro. Lejla se polako oporavljala, a Adnan ju je povremeno posjećivao u bolnici. Ja sam ostao uz nju svaku noć, pričajući joj priče iz djetinjstva koje smo zajedno proživjeli.
Kad smo napokon došli kući nakon tri mjeseca borbe, Lejla me zagrlila najjače do sada.
“Babo… Hvala ti što si me spasio. I što si ostao uz mene kad su svi drugi otišli.”
Ponekad noću sjedim na balkonu i pitam se: Jesam li pogriješio što sam joj prešutio cijelu istinu? Može li ljubav nadvladati izdaju i laži? Što vi mislite – što biste vi učinili na mom mjestu?