Izbačena iz vlastitog doma: Priča o izdaji, oprostu i novom početku
“Ana, probudi se, moramo razgovarati.” Glas moje majke bio je tih, ali odlučan. Pogledala sam na sat – 7:12. Nedjelja. U Zagrebu je kiša padala po prozoru, a ja sam još uvijek bila umorna od noćnog učenja za ispit iz psihologije.
“Što je sad?” promrmljala sam, povlačeći pokrivač preko glave.
“Tata i ja smo odlučili… prodajemo stan. Selimo u Njemačku. Moraš se iseliti do kraja mjeseca.”
U tom trenutku kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. “Šalite se? Kako mislite – moram se iseliti? Gdje ću? Imam ispite! Nemam novca!”
Otac je stajao u hodniku, šutio je, gledao u pod. Majka je pokušavala biti nježna, ali riječi su joj bile hladne: “Ana, odrasla si. Vrijeme je da staneš na svoje noge. Mi više ne možemo nositi sve na leđima.”
Osjećala sam se kao da me netko gurnuo niz stepenice. Godinama sam im pomagala – radila sam preko ljeta u kafiću kod Ivice na Jarunu, slala im novac kad su ostali bez posla u Bosni, čuvala mlađeg brata kad su oni morali raditi noćne smjene. I sad, kad mi je najteže, kad mi treba podrška – oni odlaze.
“Zar vam nije žao? Zar vam nije stalo?”
Majka je uzdahnula: “Ana, ne možeš vječno biti dijete. Svi tvoji prijatelji već žive sami ili su otišli vani. Mi idemo za boljim životom. Moraš nas razumjeti.”
Nisam ih mogla razumjeti. Nisam ih htjela razumjeti. Tjednima sam plakala svaku noć, skrivala suze od cimerice Lejle koja je ionako imala svojih problema – njezini su roditelji ostali bez kuće u poplavama kod Maglaja i sad su svi kod tetke u Sarajevu.
Pokušavala sam pronaći posao – slala životopise u pekare, trgovine, čak i u call centre. Svi su tražili iskustvo ili puno radno vrijeme, a ja sam imala još tri ispita do kraja faksa. Novac od stipendije nije bio dovoljan ni za režije.
Jedne večeri, dok sam sjedila s Lejlom na klupi ispred zgrade, pitala me: “Ana, što ćeš sad? Hoćeš kod mene u sobu? Zbijemo se nekako dok ne nađeš nešto bolje?”
Pogledala sam je kroz suze: “Ne znam… osjećam se kao da me svi napuštaju. Kao da nisam nikome važna.”
Lejla me zagrlila: “Znaš kako je meni bilo kad sam došla ovdje? Nitko me nije htio ni pogledati jer sam iz Bosne. A sad imam tebe. I ti imaš mene. Proći će ovo, vjeruj mi.”
Te riječi su mi bile jedina utjeha tih dana.
Roditelji su mi slali poruke iz Njemačke – slike novih stanova, trgovačkih centara, čak i psa kojeg su nabavili. “Vidi kako nam je lijepo! Dođi kad završiš faks!” Pisali su kao da ništa nije bilo.
Nisam im odgovarala tjednima. U meni se miješao bijes i tuga – kako mogu biti tako sretni dok ja ovdje jedva preživljavam?
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Savskoj, zazvonio mi je mobitel. Bio je to tata.
“Ana… jesi dobro? Majka ne spava noćima zbog tebe. Zabrinuti smo. Znaš da te volimo… samo smo morali misliti i na sebe ovaj put.”
Nisam znala što reći. Samo sam šutjela dok nije prekinuo vezu.
Te večeri sam dugo razmišljala – jesam li ja sebična što im ne mogu oprostiti? Ili su oni sebični što su me ostavili?
Lejla i ja smo dijelile sobu tri mjeseca. Bilo je teško – stalno smo se svađale oko sitnica: tko nije oprao šalicu, tko je ostavio mokar ručnik na krevetu, tko je zaboravio platiti internet.
Jedne večeri Lejla je viknula: “Znaš što, Ana? Nisi ti jedina kojoj je teško! Svi smo mi ovdje došli niotkud! Ako nećeš pokušati, idi kući!”
Plakala sam cijelu noć. Sutradan sam joj ostavila poruku: “Oprosti. Samo… ne znam više tko sam bez njih.” Lejla mi je ostavila čokoladu na jastuku.
Počela sam raditi vikendom u pekari kod Ivice – ustajala bih u pet ujutro, čistila podove, slagala kifle i slušala priče starijih gospođa koje su dolazile po kruh za unuke.
Jedna od njih, gospođa Marija iz Travnika, rekla mi je: “Dijete drago, život te baca gdje ne očekuješ. Ali uvijek imaš izbor – možeš plakati ili možeš ustati i boriti se. Ja sam izgubila sve u ratu pa opet imam osmijeh za svakoga.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.
Polako sam skupljala novac za najam male sobe na Trešnjevci. Nije bilo luksuzno – krevet je škripao, prozor nije dobro dihtao pa bi zimi puhalo kroz cijelu sobu. Ali bila je moja.
Roditeljima sam poslala poruku: “Dobro sam. Našla sam posao i sobu. Ne zamjeram vam više ništa. Samo… nadam se da ste sretni.” Majka mi je odgovorila s puno srca i poljubaca.
Danas, kad sjedim sama uz prozor i gledam kišu kako pada po Zagrebu, pitam se – jesmo li svi osuđeni da jednog dana izdamo one koje najviše volimo? Ili je to samo način da naučimo voljeti sebe?
Što vi mislite – gdje završava odgovornost roditelja, a gdje počinje naša vlastita borba?