Zamjena uloga: Kad očaj postane svakodnevica
“Ne mogu više, Damire! Ne mogu!” Ivana je viknula iz kuhinje dok sam pokušavao uspavati našu kćer Saru, koja je već sat vremena neutješno plakala. U tom trenutku, osjećao sam kako mi srce puca. Nije to bio prvi put da je viknula, ali ovaj put u njezinom glasu nije bilo ljutnje, nego očaj.
Nisam znao što reći. Stajao sam na pragu dnevne sobe, držeći Saru u naručju, dok su mi kroz glavu prolazile slike iz proteklih šest mjeseci. Prije nego što se Sara rodila, Ivana i ja smo bili sretni, puni planova i snova. Oboje smo radili u Sarajevu – ona kao učiteljica, ja kao informatičar. Živjeli smo u malom stanu na Grbavici, okruženi prijateljima i obitelji. Ivana je uvijek bila nasmijana, puna energije, a ja sam bio ponosan što imam takvu ženu.
Ali nakon poroda sve se promijenilo. Prvih nekoliko tjedana bili su kao magla – neprospavane noći, pelene, dojenje, posjete rodbine. Ivana je postajala sve tiša, povlačila se u sebe. Počela je izbjegavati prijateljice, nije više htjela izlaziti ni do prodavnice. “Samo da Sara zaspi, pa ću i ja malo odmoriti,” govorila bi svaki dan, ali taj odmor nikad nije dolazio.
Jednog jutra, dok sam se spremao za posao, Ivana je sjela na rub kreveta i tiho rekla: “Damire, osjećam se kao da nestajem. Kao da više nisam ja.” Pogledao sam je i prvi put vidio suze u njezinim očima. “Svi misle da je porodiljni odmor odmor, a ja imam osjećaj da sam u zatvoru.”
Tada sam predložio zamjenu uloga. “Ivana, uzet ću mjesec dana roditeljskog dopusta. Ti se vrati na posao, a ja ću biti kod kuće sa Sarom. Možda će ti to pomoći da se malo odmoriš i vratiš sebi.” Pristala je s olakšanjem.
Prvih nekoliko dana bio sam pun entuzijazma. Pravio sam Sarine kašice, šetao s njom po Vilsonovom šetalištu, slao Ivani slike kako bi vidjela da sve ide dobro. Ali ubrzo sam shvatio koliko je teško biti cijeli dan sam s bebom. Sara je plakala bez prestanka, ništa joj nije odgovaralo. Osjećao sam se bespomoćno.
Jedne večeri, dok sam pokušavao uspavati Saru po stoti put, Ivana je došla kući umorna i nervozna. “Nisi joj promijenio pelenu na vrijeme! Pogledaj kako je crvena!” viknula je. Počeli smo se svađati zbog sitnica – pelena, hrane, nereda po stanu. Svaka riječ bila je kao udarac.
Moja majka Senada dolazila je svaki drugi dan s hranom i savjetima koje nitko nije tražio. “Damire, muškarci nisu za to. Pusti Ivanu da radi svoj posao,” govorila bi dok bi mi uzimala Saru iz ruku. Ivana bi tada samo šutjela i povlačila se još dublje u sebe.
Jedne subote došla je njezina sestra Mirela iz Mostara. Sjeli smo za stol dok je Sara spavala. “Ivana, moraš pričati s nekim. Nisi sama u ovome,” rekla joj je Mirela tiho. Ivana ju je pogledala kao da prvi put čuje te riječi.
Te noći ležali smo u mraku i slušali Sarino disanje. “Damire,” šaptala je Ivana, “bojim se da više ne znam biti ni majka ni žena.” Stisnuo sam joj ruku i osjetio koliko je hladna.
Mjesec dana kasnije vratio sam se na posao iscrpljeniji nego ikad prije. Ivana je ostala kod kuće sa Sarom, ali ništa se nije promijenilo. Počeli smo izbjegavati jedno drugo – ona bi cijele dane sjedila za kompjuterom ili gledala kroz prozor, a ja bih navečer ostajao duže na poslu.
Jednog dana došao sam kući i zatekao Ivanu kako plače na podu kupaonice dok Sara vrišti iz krevetića. Sjeo sam pored nje i oboje smo plakali.
“Ne možemo ovako dalje,” rekao sam napokon. “Moramo potražiti pomoć.” Otišli smo kod psihologa u Dom zdravlja na Grbavici. Prvi put smo otvoreno pričali o svemu – o umoru, strahu, osjećaju krivnje što nismo dovoljno dobri roditelji.
Polako smo počeli učiti kako biti tim. Naučili smo tražiti pomoć od prijatelja i obitelji bez srama. Ivana je počela pisati blog o svom iskustvu s porodiljnim dopustom i depresijom – mnoge žene su joj pisale da se osjećaju isto.
Danas Sara ima godinu dana. Još uvijek ima teških dana, ali više nismo sami u tome. Naučili smo da nije sramota priznati slabost i tražiti pomoć.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti i pati u tišini? Zašto nam je tako teško priznati da nam treba pomoć? Možda će netko pročitati našu priču i osjetiti da nije sam.