“Nisi ti za mog sina, Jasmina!” — Priča o ljubavi, ponosu i borbi za svoje mjesto u tuđoj obitelji
“Jasmina, jesi li ti uopće ikad skuvala pravi grah? Moj Tomislav je navikao na domaću kuhinju, a ne na te tvoje bosanske eksperimente.” Glas gospođe Marije odjekivao je kroz mali stan na Trešnjevci kao da je sudac koji izriče presudu. Stajala sam u kuhinji s drvenom kuhačom u ruci, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Tomislav je sjedio za stolom, pogled prikovan za mobitel, šutio je kao da ga se sve to ne tiče.
“Marija, molim vas…” pokušala sam mirno, ali ona me prekinula pokretom ruke. “Ne trebaš ti meni ništa objašnjavati. Znam ja dobro kakve su te cure iz Bosne. Samo gledaju kako će se udati za našeg dečka i doći do Zagreba.”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Nisam znala što je gore – njezine riječi ili Tomislavova šutnja. Sjetila sam se kako me upozorio: “Moja mama je malo… zahtjevna. Ne uzimaj sve k srcu.” Ali kako ne uzeti k srcu kad te netko gleda kao uljeza u vlastitom životu?
Prvi put kad sam došla kod njih, donijela sam pitu od sira koju sam sama razvukla. Marija ju je pogledala s podsmijehom: “Kod nas se to zove savijača, Jasmina. Ali dobro, valjda će Tomislav preživjeti.”
Nisam odrasla u bogatstvu. Moj otac Emir radio je kao vozač tramvaja u Sarajevu, a mama Senada bila je medicinska sestra. Naučili su me da budem poštena, da cijenim trud i da ne sudim nikome po imenu ili mjestu rođenja. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, bila sam ponosna na sebe. Tamo sam upoznala Tomislava – nježnog, pomalo nespretnog dečka iz Dubrave koji je volio knjige i jazz. Zaljubili smo se polako, ali duboko.
Ali Marija… Ona je bila druga priča. “Zagreb nije Sarajevo,” govorila bi svaki put kad bih pokušala nešto reći o svom gradu. “Kod nas se zna red.”
Jedne večeri, dok smo Tomislav i ja sjedili na klupi u Maksimiru, skupila sam hrabrost: “Zašto ništa ne kažeš kad tvoja mama tako priča sa mnom?”
Pogledao me tužno: “Znaš kakva je ona. Neće se promijeniti. Ali ja te volim.”
“Ali ja ne mogu živjeti ovako,” prošaptala sam.
S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Marija bi svaki put kad bih došla našla nešto što nije u redu – previše soli u juhi, premalo mesa u sarmi, pogrešno složen stolnjak. Jednom mi je čak rekla: “Jasmina, nisi ti za mog sina. On zaslužuje najbolje.”
Te riječi su me proganjale noćima. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno nedovoljno dobra? Jesam li samo djevojka iz Bosne koja nikad neće biti prihvaćena?
Moja mama me tješila telefonom: “Sine, ljudi su svugdje isti. Neki te vole, neki ne. Važno je da ti znaš tko si.”
Ali teško je biti jak kad si svaki dan na meti.
Jednog nedjeljnog ručka sve je kulminiralo. Marija je pozvala cijelu obitelj – tetke iz Samobora, strica iz Karlovca, Tomislavovu sestru Anu koja živi u Splitu. Svi su sjedili oko stola, a ja sam kuhala goveđu juhu po njezinom receptu.
Kad smo sjeli za stol, Marija je teatralno zagrabila žlicu juhe i probala.
“Previše papra,” rekla je glasno. “Ali dobro, valjda ćeš s vremenom naučiti.”
Svi su šutjeli. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred svima.
Tada je Ana pogledala majku i rekla: “Mama, pusti Jasminu na miru. Juha je odlična.”
Marija ju je ošinula pogledom: “Ti šuti! Ti si otišla u Split pa misliš da sve znaš!”
Tomislav je napokon podigao glavu: “Mama, dosta više! Jasmina je moja djevojka i volim ju. Ako ti to ne možeš prihvatiti, onda ćemo manje dolaziti.”
U tom trenutku nastala je tišina koju bih mogla rezati nožem.
Marija se povukla u sobu bez riječi.
Ostatak ručka prošao je u napetosti, ali osjetila sam olakšanje što me netko napokon branio.
Kasnije te večeri Tomislav me zagrlio: “Žao mi je što si morala sve ovo proći.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Znaš li koliko puta sam poželjela odustati?”
On me poljubio u čelo: “Ne odustaj od nas.”
Dani su prolazili, a Marija se polako počela povlačiti. Nije više komentirala svaki moj pokret, ali ni dalje me nije prihvatila srcem.
Naučila sam kuhati po njezinim receptima, ali nisam zaboravila ni svoje – ponekad bih napravila burek ili baklavu i ponudila svima. Neki su članovi obitelji počeli cijeniti moj trud.
Ali najvažnije – naučila sam cijeniti sebe.
Danas, kad sjedim s Tomislavom na našem malom balkonu i gledam svjetla Zagreba, pitam se: Koliko još žena mora proći kroz ovakve borbe da bi bile prihvaćene? Zar ljubav nije dovoljna?
Što vi mislite – treba li uvijek popuštati ili se boriti za svoje mjesto pod suncem?