Bila sam samo novčanik svojoj kćeri?
“Ne mogu više, Ana! Ne mogu ti svaki mjesec slati novac!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi se znojile dok sam stajala nasred dnevnog boravka. Ana je sjedila na rubu kauča, stisnutih usana, pogledom uprtim u pod. U tom trenutku, između nas je zjapila provalija koju nisam znala premostiti.
“Mama, znaš da mi treba. Leon raste, sve je skuplje… Ti imaš svoju penziju, a ja jedva spajam kraj s krajem!”
“Ana, ja sam ti pomagala godinama. Kad si ostala sama s Leonom, bila sam tu. Kad si izgubila posao, ja sam ti kupovala hranu. Ali sad… Sad ni meni nije lako. Računi, lijekovi… Ne mogu više.”
Nije ništa rekla. Samo je ustala, uzela torbu i izašla iz stana. Vrata su zalupila tako snažno da su slike na zidu zadrhtale. Tada nisam znala da će to biti posljednji put da ću je vidjeti mjesecima.
Prošlo je godinu dana. Godinu dana bez Aninog glasa, bez Leonovog smijeha koji je ispunjavao moj mali stan u Novom Zagrebu. Svaki dan gledam kroz prozor, nadajući se da će se pojaviti na vratima. Da će mi barem poslati poruku, sliku unuka… Bilo što.
Sjećam se dana kad se Leon rodio. Ana je tada imala samo dvadeset i dvije godine, a otac djeteta nestao je čim je čuo za trudnoću. Ja sam bila ta koja je držala Anu za ruku u rađaoni, ja sam prva podigla Leona na ruke. Taj mališan bio je svjetlo mog života. Prve godine bile su teške – Ana nije imala stalni posao, a ja sam radila kao medicinska sestra u bolnici na Rebru. Svaku kunu sam okretala dva puta prije nego što bih je potrošila.
Ali nikad nisam žalila. Za Anu bih sve učinila. Kad je Leon krenuo u vrtić, ja sam plaćala vrtićarinu. Kad su mu trebale tenisice za tjelesni, ja sam ih kupovala. Kad je Ana htjela završiti tečaj za kozmetičarku, ja sam podigla kredit.
Svi su mi govorili: “Ne možeš joj stalno pomagati! Mora naučiti sama!” Ali kako da pustim svoje dijete da pati? Kako da gledam svog unuka bez toplog ručka?
A onda je došla korona. Ana je ostala bez posla, ja sam otišla u prijevremenu mirovinu zbog zdravlja. Novca je bilo sve manje. Počela sam štedjeti na sebi – prestala sam kupovati lijekove koje su mi preporučili privatno, jela sam manje mesa, grijanje sam palila samo kad bi temperatura pala ispod nule.
Jednog dana, kad sam joj rekla da više ne mogu slati novac svaki mjesec, Ana je poludjela. “Znaš li ti koliko košta život? Znaš li ti koliko Leon treba?” vrištala je kroz telefon.
“Znam, Ana. Ali i ja imam svoje potrebe. I meni treba pomoć!”
Od tada – tišina. Niti poruka za Božić, niti čestitka za rođendan. Ništa.
Pokušavala sam zvati, slala poruke: “Ana, molim te, javi se… Nedostajete mi.” Nikad nije odgovorila.
Jednom sam otišla do njezinog stana na Trešnjevci. Kroz prozor sam vidjela Leona kako crta za stolom. Srce mi se steglo – narastao je, već ima sedam godina! Pokucala sam na vrata, ali nitko nije otvorio. Znam da su bili unutra – čula sam Anin glas kako šapće: “Tiho, Leon…”
Vratila sam se kući slomljena.
Ponekad me susjeda Ivanka pita: “Jesi li vidjela Anu? Kako je mali Leon?” Samo slegnem ramenima i kažem: “Ne znam…”
Noći su najgore. Ležim budna i vrtim po glavi svaku riječ koju smo izgovorile tog dana kad je otišla. Jesam li bila prestroga? Jesam li trebala još jednom stisnuti zube i pomoći?
Ali onda se sjetim svih onih godina kad sam radila po dvanaest sati dnevno da bih njima osigurala sve što mogu. Sjetim se kako me Ana nikad nije pitala kako sam – uvijek samo: “Mama, možeš li mi posuditi još malo?”
Prijateljica Nada kaže: “Djeca danas ne znaju cijeniti žrtvu roditelja. Naviknu se da im sve pada s neba.” Možda je u pravu.
Ali boli me što me Ana sada kažnjava time što mi uskraćuje Leona. Zar nisam zaslužila barem da ga vidim? Da ga zagrlim?
Jedne večeri skupila sam hrabrost i napisala joj pismo:
“Draga Ana,
Znam da ti nije lako i da si ljuta na mene. Ali ja te volim više od svega na svijetu i volim svog unuka Leona. Molim te, nemoj mi ga oduzimati. Nisam ti mogla više pomagati jer ni sama nemam dovoljno. Ako ikad poželiš razgovarati ili doći s Leonom, vrata su vam uvijek otvorena.
Tvoja mama”
Pismo sam ostavila u njenom sandučiću. Prošli su tjedni – nikakav odgovor.
Dani prolaze sporo i bolno. Svaki put kad čujem dječji smijeh u parku ispod prozora, srce mi preskoči od nade – možda je to Leon? Ali nije.
Ponekad sanjam da dolaze oboje – Ana i Leon – nose kolače i smiju se kao nekad. Probudi me suza na jastuku.
Možda sam pogriješila što sam joj toliko pomagala cijeli život? Možda bi danas bila snažnija da sam je pustila da sama nauči boriti se?
Ali zar ljubav majke ima granice? Zar smo mi roditelji stvarno samo bankomati svojoj djeci?
Možda će netko od vas razumjeti moju bol ili imati savjet za mene… Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne? Jesam li stvarno bila samo novčanik svojoj kćeri?