Baka je jedva čekala upoznati unukovu djevojku. Ubrzo je požalila.
“Dario, sine, kad ćeš mi napokon dovesti tu svoju djevojku?” Baka Anđa me gledala ispod obrva dok je miješala grah u loncu, a miris dima i začina ispunjavao malu kuhinju u našem stanu na Trešnjevci. Znao sam da neću moći još dugo odgađati, iako sam bio nervozan. Moja djevojka Lejla i ja bili smo zajedno tek tri mjeseca, a baka je bila poznata po svojim oštrim jezicima i još oštrijim pogledima.
“Bako, ne znam… još se nismo dovoljno upoznali. Ne bih htio da joj bude neugodno,” pokušao sam izbjeći temu, ali ona je samo odmahivala glavom.
“Ma pusti ti to, ako je prava, neće joj biti neugodno. A ako nije, bolje da to odmah vidim!”
Nisam mogao pobjeći. Sljedeće subote Lejla je pristala doći na ručak. Cijeli tjedan sam bio nervozan. Lejla je iz Sarajeva, muslimanka, a baka… baka je odrasla u malom selu kod Livna i nije baš imala najbolje mišljenje o “novotarijama” i “strancima”, kako je znala reći za svakoga tko nije iz njezina kraja.
Kad su se vrata otvorila i Lejla zakoračila unutra, baka ju je odmjerila od glave do pete. Lejla je nosila dugu suknju i maramu, diskretno, ali dovoljno da baka odmah podigne obrve.
“Dobar dan, gospođo Anđa. Ja sam Lejla,” rekla je tiho.
Baka je šutjela nekoliko sekundi predugo. “Aha… Lejla. Lijepo ime. Nisi iz Zagreba?”
“Ne, iz Sarajeva sam. Studiram ovdje već dvije godine.”
Baka je kimnula i okrenula se prema meni: “Dario, pomozi mi oko stola.” Osjetio sam kako mi srce lupa dok sam joj donosio tanjure.
Ručak je prošao u napetoj tišini. Baka je stalno postavljala pitanja: “A što tvoji roditelji rade? Kako to da si sama ovdje? Imaš li braće i sestara?” Lejla je odgovarala strpljivo, ali vidio sam da joj nije ugodno.
Kad smo završili s jelom, baka je izvadila kolače i natočila kavu. “Kod vas se pije turska kava, jel’ tako?” upitala je Lejlu.
“Da, kod nas se kaže bosanska kafa,” nasmiješila se Lejla.
Baka je odmah odmahnula rukom: “Sve je to isto. Samo vi volite komplicirati.” Osjetio sam kako mi obrazi gore od srama.
Nakon kave, Lejla se ponudila pomoći oko suđa. Baka ju je pogledala preko ramena: “Nema potrebe, ti si gošća. Samo… znaš li ti praviti sarmu? Kod nas cure moraju znati kuhati.”
Lejla se nasmijala: “Znam praviti burek i baklavu, ali sarma mi baš ne ide.”
Baka je odmah frknula: “Eh, danasnje cure… Sve nešto moderno, a nitko ne zna skuhati pošten ručak!”
Nakon što smo ispratili Lejlu do tramvaja, baka me povukla za rukav: “Dario, sine… lijepa je cura, ali… znaš ti što ja mislim. Nije ona za tebe. Previše ste različiti. Što će reći tvoja mati kad čuje da ti cura nije ni iz Hrvatske ni katolkinja?”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. “Bako, meni to nije važno. Važno mi je kakva je osoba.”
Baka me pogledala s tugom u očima: “Ti si moj jedini unuk. Samo želim da budeš sretan, ali život nije bajka. Ljudi će pričati. Tvoja mati… znaš kakva je ona.”
Nisam mogao spavati te noći. Razmišljao sam o svemu što bi moglo poći po zlu – o tome kako će mama reagirati kad sazna da Lejla nije katolkinja, kako će susjedi šaptati iza leđa, kako će baka svaki put kad dođemo gledati Lejlu kao uljeza.
Sljedećih dana Lejla mi je priznala: “Dario, osjećala sam se kao da nisam dobrodošla. Tvoja baka me gleda kao da sam došla iz drugog svijeta.” Nisam znao što reći.
“Možda i jesmo iz različitih svjetova,” rekao sam potiho.
Lejla me pogledala ozbiljno: “Volim te, ali ne želim biti razlog svađe u tvojoj obitelji. Ako treba… prestat ćemo se viđati.”
Osjetio sam kako mi srce puca na pola. Nisam mogao zamisliti život bez nje, ali nisam mogao ni zamisliti da izgubim baku ili majku zbog ljubavi koja nije po njihovoj mjeri.
Tjedan dana kasnije baka me nazvala: “Dario, jesi li dobro? Nisam te vidjela danima.”
“Dobro sam, bako,” slagao sam.
“Slušaj me dobro – život ti neće biti lak ako ideš protiv svoje krvi. Razmisli dobro prije nego što nešto odlučiš.” Spustila je slušalicu prije nego što sam stigao išta reći.
Te večeri sjedio sam na klupi ispred zgrade i gledao u prazno nebo iznad Zagreba. U meni su se sudarale ljubav prema Lejli i osjećaj dužnosti prema obitelji koja me odgojila.
Sutradan sam otišao kod bake. Sjela je nasuprot mene i šutjela dugo prije nego što je progovorila: “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu obitelj? Koliko puta sam progutala ponos zbog mira u kući? Ne tražim od tebe da biraš između nas i nje… ali zapamti – jednom kad pređeš tu granicu, nema povratka.”
Pogledao sam baku u oči i prvi put u životu osjetio da moram birati između prošlosti i budućnosti.
Te noći nazvao sam Lejlu: “Ne znam što će biti s nama, ali znam da te ne želim izgubiti zbog tuđih strahova i predrasuda.” Ona je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Ni ja tebe ne želim izgubiti. Ali moramo biti spremni na sve što dolazi.”
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek pokušavamo pronaći ravnotežu između dvije obitelji, dvije tradicije i dva svijeta koji se uporno odbijaju spojiti.
Ponekad se pitam – vrijedi li ljubav toliko boli? Ili možda samo trebamo biti hrabriji od onih prije nas?