Sama na dvorištu: Priča jedne bosanske majke iz sela
“Jesi li čula, Azra se opet kasno vratila kući! Ko zna s kim je bila ovaj put?” — šapat je prolazio kroz tanki zid moje kuće, dok sam prala suđe i pokušavala ne slomiti tanjur od bijesa. U selu poput našeg, gdje svaka riječ ima težinu kamena, biti samohrana majka znači biti stalno pod povećalom. Nisam imala luksuz da pogriješim, niti pravo na slabost.
Moja majka, Senada, sjedila je za stolom i gledala me ispod oka. “Azra, znaš li ti šta ljudi pričaju? Nije lako ni meni slušati sve to. Mogla si birati bolje. Mogla si ostati s Emirom, makar zbog djeteta.”
Udahnula sam duboko, osjećajući kako mi se grlo steže. “Mama, Emir me tukao. Zar to nije dovoljan razlog? Zar ti je važnije šta selo misli nego kako ja živim?”
Nije odgovorila. Samo je uzdahnula i nastavila gledati kroz prozor, kao da će joj odgovor doći iz magle što se spuštala niz brdo.
Moj sin, Haris, tada je imao šest godina. Bio je tih dječak, uvijek uz mene, kao da je osjećao moju nesigurnost i želio me zaštititi na svoj mali način. Jednog dana, dok smo zajedno sadili luk u bašti, podigao je pogled prema meni i tiho pitao: “Mama, zašto nas ljudi ne vole?”
Krv mi je proključala od tuge i bijesa. Kako objasniti djetetu da ga ne vole zbog tuđih grijeha? Da ga gledaju kao manje vrijednog jer nema oca koji bi ga vodio na utakmice ili ga učio voziti bicikl?
“Nije važno šta drugi misle, Harise. Važno je šta mi znamo o sebi. Mi smo porodica, ti i ja. I to je dovoljno.”
Ali nije bilo dovoljno za selo. Svaki put kad bih prošla pored trgovine, osjetila bih poglede na leđima. Komšinica Fata bi uvijek našla način da mi dobaci: “Eh, Azra, teško je biti sama… ali valjda znaš ti zašto si sama!”
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Harisa, začula sam lupanje na vratima. Otvorila sam i ugledala svog brata Adnana, crvenog u licu od bijesa.
“Sramotiš nas! Majka ne može ni u džamiju otići od stida! Zar ti nije žao? Zar ne vidiš šta radiš našem imenu?”
Pogledala sam ga ravno u oči. “Radije ću biti sama i poštena nego s nekim ko me gazi svaki dan. Ako vas to sramoti, onda neka vas sramoti!”
Zalupio je vratima i otišao. Te noći nisam mogla spavati. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam ostala u selu. Možda bi bilo lakše otići u grad, gdje me niko ne poznaje i gdje bih mogla početi iznova.
Ali nisam otišla. Ovdje su moji korijeni, ovdje je moj otac sahranjen pod starom lipom iza kuće. Ovdje Haris ima svoje djetinjstvo, ma koliko bilo teško.
Godine su prolazile. Naučila sam ignorirati šapate i poglede. Naučila sam popravljati slavinu sama, cijepati drva i voziti traktor kad treba. Haris je rastao u dobrog dječaka, pametnog i osjećajnog.
Jednog dana došla je učiteljica Lejla na vrata.
“Azra, moram ti nešto reći. Haris je danas stao u odbranu jedne djevojčice koju su zadirkivali jer nema oca. Rekao je: ‘Moj tata nije tu, ali moja mama vrijedi za desetoricu.’ Samo da znaš koliko si mu uzor.”
Suza mi je skliznula niz obraz. Sve godine bola i borbe su se isplatile u tom jednom trenutku.
Ali selo nije zaboravilo. Kad god bi se nešto loše desilo — nestala kokoš, razbijen prozor — uvijek bi prvo pogledali prema mojoj kući.
Jedne zime Haris se razbolio. Visoka temperatura, doktora nema u selu, putevi zameteni snijegom. Sjedila sam pored njegovog kreveta i molila Boga da mi ga sačuva. Tada sam shvatila koliko sam zapravo sama.
Ujutro je na vrata pokucala stara komšinica Zilha s termosicom čaja i toplim pokrivačem.
“Znam da ti nije lako, Azra. I meni su svašta govorili kad mi je muž poginuo u ratu. Ne slušaj ih. Gledaj svoje dijete i budi ponosna na sebe.”
Taj mali čin dobrote dao mi je snagu da nastavim dalje.
Danas Haris ima petnaest godina i sanja o tome da postane doktor kako bi pomagao ljudima u selu. Ja radim u školi kao spremačica i više me ne boli kad me neko pogleda ispod oka.
Ponekad još uvijek osjetim težinu prošlosti — kad prođem pored groblja ili kad čujem kako neko šapuće moje ime iza leđa.
Ali sada znam: vrijedim više nego što selo misli o meni.
Pitam se: Koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja? Hoćemo li ikada naučiti cijeniti sebe onakvima kakvi jesmo?