Testament: Kad je moj brat postao stranac
“Ne možeš mi to raditi, Ana! Tata je meni obećao kuću!” Ivanov glas odjekivao je stubištem dok sam stajala na pragu naše stare kuće u Osijeku, držeći ključeve koje sam upravo izvadila iz džepa. Ruke su mi drhtale, ne od hladnoće, već od straha i tuge. Nikada nisam mislila da će moj brat, onaj isti koji me štitio kad su me djeca zadirkivala u osnovnoj školi, sada stajati nasuprot mene kao neprijatelj.
Sve je počelo onog dana kad su nas iz bolnice nazvali da nam je otac preminuo. Mama je sjedila za stolom, šutjela i gledala kroz prozor, a Ivan i ja smo se samo nijemo pogledavali. Nismo znali što reći jedno drugome. Otac nam je bio sve – stub kuće, čovjek koji je radio dva posla da bi nas prehranio, koji je svake nedjelje pekao roštilj u dvorištu i pričao viceve koje smo već znali napamet.
Ali kad su stigli papiri od javnog bilježnika, sve se promijenilo. Testament je bio jasan: kuća ide meni, a Ivan dobiva vikendicu na Dravi i očev auto. Nisam to tražila, nisam to željela – ali otac je tako odlučio. Ivan je bio bijesan. “Ti si ga nagovorila! Znao sam da ćeš ga okrenuti protiv mene!” vikao je dok su mu oči bile crvene od suza i bijesa.
“Ivane, molim te, znaš da nisam… Tata je sam odlučio. Nisam ni znala što piše u testamentu dok ga nisam pročitala!” pokušavala sam ga smiriti, ali nije me slušao. Mama je šutjela, kao da se boji reći bilo što što bi moglo pogoršati situaciju.
Sljedećih tjedana Ivan nije dolazio kući. Nije odgovarao na poruke ni pozive. Mama je svaku večer sjedila za stolom s njegovom šalicom kave ispred sebe, kao da će se svakog trena pojaviti na vratima i reći da je sve bio nesporazum. Ja sam pokušavala održati kuću urednom, ali svaki kutak me podsjećao na djetinjstvo – na nas dvoje kako se igramo skrivača, na oca koji nas grli oboje.
Jednog dana, dok sam čistila podrum, pronašla sam staru kutiju s pismima koje je otac pisao Ivanu dok je bio na fakultetu u Zagrebu. U svakom pismu pisalo je koliko mu nedostaje i koliko se ponosi njime. Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala te riječi. Možda je otac ostavio kuću meni jer je znao da ću ostati ovdje s mamom, a Ivanu vikendicu jer je uvijek volio prirodu i ribolov. Ali kako to objasniti bratu koji misli da sam mu ukrala budućnost?
Jedne večeri, dok sam zalijevala cvijeće u dvorištu, začula sam škripu kapije. Ivan je stajao tamo, mršaviji nego prije, s pogledom punim gorčine.
“Došao si?” upitala sam tiho.
“Moram uzeti neke stvari iz podruma,” odgovorio je hladno.
“Ivane… možemo li razgovarati? Molim te. Fališ mi. Fališ i mami.”
Okrenuo se prema meni i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima.
“Ne razumiješ ti ništa, Ana. Sve si dobila – uvijek si bila tatina princeza. Ja sam bio onaj koji mora šutjeti i raditi što mu se kaže. Sad si dobila i kuću. Što još hoćeš?”
“Hoću svog brata natrag,” prošaptala sam.
Nije odgovorio. Samo je prošao pored mene i nestao u podrumu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratnim godinama kad smo zajedno bježali u podrum zbog granata, o danima kad smo dijelili zadnji komad kruha jer nije bilo novca za više. Kako smo došli do toga da nas papir može tako razdvojiti?
Mama je sljedećeg jutra sjela kraj mene za stol.
“Ana, znaš… tvoj otac nije bio savršen čovjek. Imao je svoje razloge za sve što je radio. Ali vi ste brat i sestra. Nemojte dopustiti da vas imovina razdvoji. Kad mene više ne bude, imat ćete samo jedno drugo.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Pokušavala sam razgovarati s Ivanom, slala mu poruke, zvala ga na kavu – ali uvijek bi odbio ili bi samo kratko odgovorio: “Nemam vremena.” Ljudi u susjedstvu počeli su šaptati – “Vidi ih, ni oko mrtvog oca ne mogu se dogovoriti.” Sramila sam se izlaziti iz kuće.
Jednog dana stiglo mi je pismo od odvjetnika – Ivan pokreće tužbu za osporavanje testamenta. Srce mi se slomilo. Nisam znala što da radim – boriti se za ono što mi pripada ili pustiti sve samo da vratim brata? Mama je bila sve slabija; brinula sam se da će joj srce prepuknuti od tuge.
Na sudu smo sjedili jedno nasuprot drugome kao potpuni stranci. Ivan nije ni pogledao prema meni. Sudac je čitao očevu posljednju volju, a ja sam osjećala kao da mi netko reže dušu na komadiće.
Nakon ročišta prišla sam Ivanu na parkiralištu.
“Ivane, molim te… Oprosti mi ako misliš da sam ti nešto uzela. Uzmi kuću ako ti znači toliko. Samo nemoj da izgubimo jedno drugo zbog cigle i betona.”
Pogledao me prvi put s nekom tugom u očima.
“Nije stvar u kući, Ana… Stvar je u tome što nikad nisam osjećao da pripadam ovdje kao ti. Možda sam zato toliko ljut.”
Zagrlila sam ga, a on me nije odbio kao prije.
Danas još uvijek živimo svatko na svojoj strani grada. Ne viđamo se često, ali povremeno popijemo kavu i pričamo o mami ili o tome kako nam fali otac. Kuća stoji prazna – nitko nema snage vratiti se tamo gdje su počele sve naše rane.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti brata zbog nekoliko kvadrata? Možemo li ikada ponovno biti obitelj kakva smo bili prije? Što biste vi učinili na mom mjestu?