More, sol i suze: Ljetovanje s obitelji koje nikad ne prestaje
“Opet ćeš šutjeti, zar ne, Damire?” – prošaptala sam kroz zube dok sam gledala kako mu lice blijedi pred ekranom mobitela. Poruka od tvoje majke, naravno. “Piše da je već rezervirala apartman u Crikvenici. Za sve nas. I za tvoju tetku Ljiljanu. I za nas dvoje. I za djecu. I za psa.”
Damir je samo slegnuo ramenima, kao da je to nešto što se podrazumijeva. Kao da je normalno da netko drugi odlučuje gdje ćemo provesti naše dane odmora, gdje ćemo trošiti novac koji smo štedjeli cijelu godinu. “Znaš da ona to voli planirati…” promrmljao je, izbjegavajući moj pogled.
Sjećanja na prošlo ljeto naviru mi kao valovi nakon bure. Svađa zbog parkirnog mjesta, Ljiljanino prigovaranje kako djeca preglasno skaču u bazen, svekrvina vječna pitanja: “Zašto nisi još rodila drugo dijete? Zašto ne jedeš meso? Zašto nisi kao Jasmina iz susjedstva?” I Damir, moj Damir, koji se povlači u sebe svaki put kad treba nešto reći svojoj majci.
“Neću opet proživljavati taj pakao!” viknula sam, glasom koji je odjeknuo kroz stan. Djeca su se trgnula, a Damir me pogledao kao da sam ja problem. “Mogla bi biti malo fleksibilnija… To je samo tjedan dana,” pokušao je smiriti situaciju.
“Tjedan dana? Prošle godine je bilo deset dana! Deset dana kuhanja, čišćenja, slušanja kako ništa ne radim kako treba! Sjećaš li se kad su mi prigovarale što sam kupila lubenicu na pijaci umjesto u Konzumu? Ili kad su ti rekli da sam previše stroga prema djeci jer nisam dala da jedu sladoled prije ručka?”
Damir je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije imao snage suočiti se s majkom. Uvijek je bilo lakše pustiti da sve prođe, da ja preuzmem teret.
Te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam na balkon s čašom vina i gledala svjetla grada. Sjetila sam se svojih roditelja – kako su nas vodili na more u Makarsku, samo nas četvero. Smijali smo se, igrali društvene igre navečer, mama i tata su zajedno kuhali večeru. Nije bilo napetosti ni osjećaja da moram biti netko drugi.
Sljedećeg jutra svekrva je nazvala. “Draga moja, znaš li ti koliko je teško naći apartman za toliko ljudi? Ljiljana baš voli more, a znaš da joj zdravlje nije najbolje… Djeca će uživati! A ti si uvijek tako vrijedna, znaš ti to sve organizirati!”
“Gospođo Marija,” prekinula sam je prvi put u životu, “možda bi bilo dobro da ove godine Damir i ja odemo sami s djecom. Treba nam malo mira.”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako joj raste pritisak s druge strane linije. “Aha… pa dobro… ako baš tako mislite… Ali znaš, Ljiljani će biti žao… A i Damiru će faliti društvo…”
Nisam popustila. Spustila sam slušalicu i osjetila olakšanje pomiješano s krivnjom. Damir je došao s posla i odmah osjetio napetost u zraku.
“Što si joj rekla?” pitao je tiho.
“Istinu. Da želim ljetovanje bez tvojih rođaka i bez tvojih granica koje nikad ne postaviš. Želim biti tvoja žena, a ne služavka tvoje majke i tetke!”
Damir je sjeo do mene i prvi put nakon dugo vremena pogledao me ravno u oči. “Znaš… možda imaš pravo. Samo… teško mi je reći im ‘ne’. Cijeli život su me učili da ih ne razočaram.”
“A mene smiješ razočarati? Našu djecu? Sebe?”
Tišina između nas bila je teža od svih prošlogodišnjih svađa na moru.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta kao pred oluju. Svekrva nije zvala, ali slala je poruke Damiru: “Jesi li siguran da je to dobra odluka? Ljiljana plače… Tvoja žena baš nije obiteljski tip…”
Djeca su pitala: “Hoće li baka i tetka Ljiljana opet s nama na more? Hoćemo li opet svi zajedno igrati Čovječe ne ljuti se?”
Osjećala sam se kao negativac u vlastitoj priči. Ali nisam više mogla pristati na tuđe uvjete života.
Jedne večeri Damir me zagrlio dok sam slagala rublje.
“Idemo sami ove godine. Zaslužili smo to. Ako treba, ja ću im reći.” Njegov glas bio je tih, ali odlučan.
Nisam mu vjerovala dok nisam čula razgovor s njegovom majkom:
“Mama, ove godine idemo sami na more. Treba nam malo mira i vremena za nas.”
S druge strane čuo se uzdah i škripa zuba, ali Damir nije popustio.
Tog ljeta prvi put smo uživali bez pritiska i tuđih očekivanja. Djeca su bila opuštenija, mi smo se smijali kao nekad na početku veze. Ali cijena toga bila je hladnoća u odnosima s njegovom obitelji koja se osjećala izdano.
Ponekad se pitam – jesam li sebična što sam izabrala svoj mir umjesto tuđeg zadovoljstva? Ili je vrijeme da svi naučimo postaviti granice i boriti se za ono što nam treba?
Što vi mislite – gdje završava obiteljska solidarnost, a počinje pravo na vlastitu sreću?