Testament u Senci: Istina o Porodici i Nasleđu
“Mama, jesi li dobro?” čula sam glas svoje kćeri Ivane kroz maglu dok sam ležala na hladnim pločicama kuhinje. Srce mi je tuklo kao ludo, a znoj mi je curio niz čelo. Sve oko mene bilo je mutno, ali osjećala sam njihove ruke kako me podižu, čujem sina Damira kako viče: “Zovi hitnu! Brzo!” U tom trenutku, dok su mi djeca panično pokušavala pomoći, kroz glavu mi je prošla misao: kad smo se ovako udaljili? Nekad smo zajedno sjedili za stolom, smijali se i dijelili brige, a sada… sada osjećam samo hladnoću.
U bolnici su mi rekli da je bio toplotni udar i da sam imala sreće što sam preživjela. Ivana je sjedila pored mog kreveta, gledala u mobitel i povremeno me pitala treba li mi vode. Damir je došao s buketom cvijeća, ali više je razgovarao s doktorom o mom zdravstvenom stanju nego sa mnom. Osjećala sam se kao predmet, kao da sam im teret koji treba što prije popraviti ili zamijeniti.
Kad sam se vratila kući, sve je bilo drugačije. Djeca su se smjenjivala oko mene, donosili su mi lijekove i kuhali čaj, ali svaki njihov pogled bio je ispunjen nekom nervozom. Jedne večeri, dok sam ležala u krevetu, čula sam ih kako razgovaraju u hodniku.
“Ako mama više ne može sama, morat ćemo razmisliti šta ćemo s kućom,” šaputala je Ivana.
“Znaš da ona ima onaj stan u Sarajevu. Mogli bismo ga iznajmiti ili prodati…” odgovorio je Damir tiho.
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam bila sigurna boli li me više tijelo ili duša. Sjetila sam se svog pokojnog muža, Jasmina, kako bi uvijek govorio: “Djeca su naše najveće blago.” Je li moguće da su sada samo zainteresirani za ono što će ostati iza mene?
Narednih dana sve je bilo isto – pažnja, ali bez topline. Ivana je stalno spominjala račune i troškove, Damir je predlagao da prodamo vikendicu na Plitvicama jer “ionako više ne možeš tamo sama”. Osjećala sam se kao da nestajem iz vlastitog života.
Jednog jutra, dok su djeca bila na poslu, odlučila sam otići kod advokata. Obukla sam svoju najbolju haljinu i uzela štap koji mi je ostao od Jasmina. Hodajući prema tramvajskoj stanici, osjećala sam se staro i umorno, ali i odlučno. U uredu me dočekao gospodin Stjepan, advokat kojeg poznajem godinama.
“Gospođo Amira, kako ste?” upitao me s osmijehom.
“Stjepane, želim promijeniti testament,” rekla sam bez uvoda. “Ne želim da moja djeca misle da mogu planirati moj kraj kao neki projekt.”
On me gledao iznenađeno. “Jeste li sigurni? To su vaša djeca…”
“Znam što radim,” odgovorila sam tiho. “Želim da sve ostavim unuci Lejli. Ona me jedina zagrli bez pitanja koliko imam na računu.”
Dok smo ispunjavali papire, sjetila sam se Lejle kako mi crta cvijeće na papiru i govori: “Nana, volim te najviše na svijetu.” Suze su mi navrle na oči.
Kad sam se vratila kući, Ivana me dočekala na vratima.
“Gdje si bila? Zabrinula sam se!”
“Kod advokata,” odgovorila sam mirno.
Vidjela sam kako joj lice mijenja boju. “Zbog čega?”
“Morala sam riješiti neke stvari,” rekla sam i otišla u svoju sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam Ivanu kako razgovara s Damirom na telefonu:
“Šta ako je stvarno promijenila testament? Znaš koliko vrijedi ona zemlja kod Mostara!”
Damir je odgovorio: “Moramo saznati šta je uradila. Možda možemo još utjecati na nju.”
Osjetila sam gorčinu u ustima. Zar smo došli do toga da djeca vrebaju svaki moj korak zbog imovine? Sjetila sam se dana kada smo svi zajedno sadili ruže u dvorištu, kada su trčali oko mene i smijali se bezbrižno. Gdje je nestala ta ljubav?
Sljedećeg jutra pozvala sam Lejlu da dođe na doručak. Sjela je preko puta mene i gledala me velikim smeđim očima.
“Nana, jesi li tužna?”
Nasmiješila sam se kroz suze. “Nisam tužna, samo razmišljam koliko je važno imati nekoga ko te voli zbog tebe, a ne zbog onoga što imaš.”
Lejla me zagrlila i šapnula: “Ja te volim najviše na svijetu.”
Tog trenutka znala sam da nisam pogriješila.
Ali pitam vas – što vrijedi nasljeđe ako nema ljubavi? Je li porodica danas samo riječ ili još uvijek ima snagu koju smo joj nekad davali?