Sama protiv sela: Moja borba za dostojanstvo kao samohrana majka u maloj bosanskoj zajednici

“Jesi li ti normalna, Ajla? Sama s djetetom, a ni dvadeset i pet nisi napunila! Šta će selo reći?” – glas moje majke odzvanjao je kuhinjom dok sam stajala pored šporeta, držeći malu Lejlu u naručju. Ruke su mi drhtale, ne znam je li od umora ili od straha. Pogledala sam kroz prozor, prema blatnjavoj cesti koja vodi do škole, i pitala se kako ću izdržati još jedan dan.

Nisam planirala ovakav život. Nisam planirala da će Emir otići u Njemačku i zaboraviti na nas, ostavljajući me s djetetom i kreditom na kući koju smo zajedno gradili. Prvih mjeseci sam vjerovala da će se vratiti, da će shvatiti šta je ostavio. Ali vrijeme je prolazilo, a selo je sve više šaptalo. “Vidi je, sama, ko zna šta je uradila da ga otjera…” Govorili su to na pijaci, u redu za kruh, čak i pred Lejlom kad bi mislili da ne razumije.

Moja sestra Amra mi je jednom rekla: “Ajla, moraš biti jaka. Neće ti niko pomoći osim tebe same.” Ali kako biti jaka kad ti vlastita majka okreće leđa? Kad otac šuti za stolom i samo pogleda u pod kad ga zamolim da pričuva Lejlu dok idem na posao u trgovinu kod Fikreta? Fikret mi je dao posao iz sažaljenja, to svi znaju. “Ajla radi kod Fikreta jer joj niko drugi neće dati posao, znaš kakva je ona…” – šaptale su komšinice.

Jednog dana, dok sam slagala hljeb na police, ušla je Azra, žena koja je uvijek imala nešto za reći. “Ajla, čula sam da ti Emir šalje pare iz Njemačke. Lijepo ti je, nemaš muža, a imaš sve!” Pogledala sam je ravno u oči i prvi put nisam šutjela: “Azra, ako misliš da je lako biti sama s djetetom, izvoli probaj. Pare ne mogu kupiti miran san ni osmijeh mog djeteta kad pita gdje joj je babo.”

Te noći nisam mogla spavati. Lejla je plakala u snu, dozivala oca kojeg se jedva sjeća. Sjela sam kraj njenog kreveta i gledala je kako se trza pod pokrivačem. Suze su mi klizile niz lice. Pitala sam se jesam li ja kriva što joj nisam mogla dati porodicu kakvu zaslužuje.

Porodične nedjelje bile su najteže. Svi bi se okupili kod roditelja na ručku – Amra sa mužem i djecom, brat Tarik sa ženom koja me gledala s visine. Svi bi pričali o poslu, djeci, planovima za ljeto. Ja bih sjedila na kraju stola i osjećala se kao uljez u vlastitoj porodici. Jednom sam pokušala reći nešto o Lejlinoj prvoj petici iz matematike, ali Tarikova žena je samo prevrnula očima: “Pa dobro, ima ona vremena za školu kad joj mama ne radi ništa osim što sjedi u trgovini.”

Nakon tog ručka sam odlučila da više neću šutjeti. Počela sam volontirati u školi, pomagati djeci s domaćim zadacima. Učiteljica Senada me zamolila da vodim radionicu za samohrane roditelje – ispostavilo se da nisam jedina u selu koja se bori s predrasudama. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da vrijedim nešto više od tuđih komentara.

Ali selo ne zaboravlja lako. Kad su mi ukrali bicikl ispred trgovine, svi su šutjeli. Nitko nije vidio ništa. Znala sam da je to kazna jer sam se usudila biti drugačija, jer nisam pristala na šutnju i sram.

Jedne večeri Lejla me pitala: “Mama, zašto nas ljudi ne vole?” Nisam znala šta da joj kažem. Zagrlila sam je i rekla: “Nije važno šta drugi misle. Važno je šta mi mislimo o sebi.” Ali istina je bila da me boljelo svaki put kad bih čula šapat iza leđa ili vidjela kako neko skreće pogled kad prolazim ulicom.

Proljeće je donijelo promjene. Počela sam prodavati domaće kolače na pijaci. Prvo su me ismijavali – “Eto Ajle, sad će kolačima hraniti dijete!” – ali kad su probali moju baklavu i hurmašice, počeli su naručivati za svadbe i bajrame. Polako sam stajala na svoje noge.

Jednog dana Emir se pojavio pred kućom. Došao je po papire za razvod. Gledao me kao stranca. “Ajla, ja imam novi život tamo… Znaš kako je…” Nisam plakala. Samo sam potpisala papire i rekla: “I ja imam novi život ovdje. I ne bojim se više.” Kad je otišao, Lejla me pitala hoće li se vratiti. Rekla sam joj: “Neće, ali imamo jedna drugu i to nam je dovoljno.”

Danas kad prođem selom s Lejlom za ruku, još uvijek osjećam poglede iza leđa. Ali više me nije briga. Naučila sam da dostojanstvo ne dolazi iz tuđeg prihvaćanja nego iz borbe za sebe i svoje dijete.

Ponekad se pitam – koliko nas još hoda ovim selima sa svojim pričama koje niko ne želi čuti? Koliko nas još šuti iz straha od osude? Možda je vrijeme da progovorimo.