Kad ljubav postane teret: Priča jedne majke zaboravljene zbog nasljedstva
“Zar ti stvarno misliš da je to pošteno, mama?” vikao je Ivan, moj stariji sin, dok je njegova supruga Mirela nervozno stiskala torbu u hodniku. “Cijeli život smo ti djeca, a ti bi sad sve ostavila nećakinji?”
Stajala sam nasred dnevnog boravka, drhteći od uzbuđenja i tuge. Gledala sam u njih – Ivana, Mirelu, mlađeg sina Damira i njegovu ženu Sabinu – svi su došli iznenada, bez najave, prvi put nakon gotovo tri godine. Unuci su ostali u autu, valjda im je bilo dosadno doći kod stare bake. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.
“Nisam još ništa odlučila,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. “Samo sam rekla Mariji da razmišljam o tome. Ona je jedina koja me posjećuje, koja mi donese kruh i mlijeko kad ne mogu do trgovine. Vi ste me zaboravili.”
Ivan je prevrnuo očima, a Damir je odmahnuo rukom. “Mama, znaš da radimo, imamo djecu, obaveze… Nije lako. Ali to ne znači da te ne volimo.”
“Volite me?” glas mi je zadrhtao. “Kad ste me zadnji put pitali kako sam? Kad ste zadnji put došli na kavu bez da vas zovem deset puta? Kad ste mi donijeli lijekove kad sam bila bolesna prošle zime? Marija je tada došla iz Sarajeva autobusom samo da mi skuha juhu!”
Mirela je šutjela, gledala kroz prozor kao da joj je neugodno. Sabina je pokušala ublažiti situaciju: “Ma hajde, teta Ljubice, nije sve tako crno. Svi imamo svoje probleme…”
“Svi imamo probleme!” prekinula sam je. “Ali ja sam vaša majka! Očekivala sam barem malo pažnje. Ne tražim puno – samo da me se sjetite.”
Tišina je bila teža od bilo kakve svađe. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima, a suze su mi navrle na oči. Sjetila sam se dana kad su bili mali – Ivan je uvijek trčao prvi iz škole da mi ispriča što je bilo na satu, Damir bi mi donosio cvijeće iz dvorišta… Gdje su nestala ta djeca?
Prije nekoliko mjeseci, nakon još jednog rođendana provedenog sama, sjela sam s Marijom na terasu. Ona je kći moje pokojne sestre, uvijek vedra i spremna pomoći. “Teta Ljubice,” rekla mi je tada, “ako ikad trebaš išta – tu sam. Znaš da te volim kao drugu mamu.” Te riječi su mi grijale srce više nego sve poruke koje sam dobila od vlastite djece u zadnjih deset godina.
Kad sam spomenula Mariji da razmišljam o tome da joj ostavim kuću jer ona jedina brine za mene, nisam ni slutila kakvu će buru to izazvati. Nekako su saznali – možda preko susjede Ane koja sve zna i sve prenosi – i eto ih sad tu, svi odjednom puni brige i lažne nježnosti.
“Mama, znaš da bi tata bio protiv toga,” rekao je Ivan tiho, pokušavajući igrati na moju slabost prema pokojnom mužu. “On bi htio da sve ostane u obitelji.”
“A što sam ja onda? Nisam vaša obitelj?” pitala sam ga gorko.
Damir je sjeo na stolicu i počeo pričati o kreditima, o tome kako mu treba pomoć za školovanje djece, kako je život skup u Zagrebu… Sve istina, ali gdje su bili kad sam ja trebala pomoć? Kad mi je pukla cijev u kupaonici i tjedan dana nisam imala vode? Kad sam pala prošle zime i ležala satima dok me susjeda nije našla?
“Znaš što,” rekla sam napokon, “ne želim više slušati izgovore. Nisam vam dužna ništa osim onoga što vam srce kaže da zaslužujete. Ako vam je stalo samo do kuće i zemlje – onda ste već sve izgubili.”
Mirela je ustala i povukla Ivana za rukav: “Hajde, idemo. Nema smisla raspravljati dok je ovako uzrujana.” Sabina je šutke krenula za njima.
Ostala sam sama u tišini koja je odzvanjala praznim zidovima mog doma. Pogledala sam stare fotografije na polici – Ivan s prvim biciklom, Damir na maturalnoj večeri, ja i moj muž na moru… Sve uspomene koje sada bole više nego ikad.
Navečer me nazvala Marija: “Teta Ljubice, jesi dobro? Čula sam da su dolazili… Znaš da te volim bez obzira na sve.” Glas joj je bio topao i iskren.
“Dobro sam, dijete moje,” odgovorila sam kroz suze. “Samo se pitam gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li ih previše voljela? Jesam li im previše dala pa sada misle da im sve pripada?”
Marija me pokušala utješiti: “Nisi ti ništa kriva. Neki ljudi jednostavno ne znaju cijeniti ono što imaju dok to ne izgube.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o godinama koje sam provela brinući za njih, o žrtvama koje sam podnijela da bi imali bolje djetinjstvo od mene… A sada, kad mi najviše trebaju, osjećam se kao teret.
Sutradan me nazvala susjeda Ana: “Ljubice, čula sam što se dogodilo. Znaš šta ja kažem? Nek’ ide kome srce želi! Djeca koja ne znaju doći ni na kavu ne zaslužuju ni kamen iz dvorišta!”
Naslonila sam glavu na prozor i gledala u prazno dvorište. U meni se miješala tuga i bijes, ali i neka nova snaga. Možda prvi put u životu imam pravo odlučiti za sebe.
Dani prolaze, a ja još uvijek nisam donijela konačnu odluku. Djeca se nisu javila otkako su otišli – valjda čekaju što ću napraviti. Marija dolazi svaki vikend; donese kolače i sjedi sa mnom satima.
Ponekad se pitam: Je li ljubav majke zaista bezuvjetna? Ili ipak postoji granica kad shvatiš da si samo sredstvo do cilja?
Što vi mislite – jesam li sebična ako želim nagraditi one koji su uz mene kad mi je najteže?