Kad mi kćeri izmiču: Priča o razvodu i borbi za očinstvo

“Ne možeš ih voditi ovaj vikend, Dario. Lucija ima natjecanje, a Lejla je prehlađena. Tako smo dogovorili.” Anin glas je bio hladan, gotovo mehaničan, dok sam stajao na pragu stana u Novom Zagrebu, držeći plišanog medu kojeg sam kupio Lejli prošli tjedan. U meni je ključala nemoć, ali nisam mogao ništa osim kimnuti glavom i progutati knedlu.

Nekad sam mislio da je najgore što se može dogoditi to što ljubav nestane. Ali kad ljubav nestane, ostane ti još uvijek nešto – sjećanja, navike, možda čak i poštovanje. Ono što nisam znao je koliko boli kad ti djeca počnu nestajati iz života, polako, gotovo neprimjetno, kao da ih netko odvodi svaki dan po milimetar dalje od tebe.

Ana i ja smo se razveli prošle zime. Sjećam se tog dana kao da je jučer bilo – snijeg je padao po Sarajevu, a ja sam gledao kroz prozor sudnice i mislio kako je sve to nestvarno. Lucija i Lejla su tada imale 12 i 9 godina. Ana je bila odlučna, hladna, kao da joj je svejedno. Ja sam bio slomljen, ali sam pokušavao ostati jak zbog djevojčica.

Prvih mjeseci nakon razvoda trudili smo se biti civilizirani. Dogovarali smo viđanja, išli zajedno na roditeljske sastanke, čak smo znali popiti kavu dok su djevojčice bile na baletu. Ali onda su počele sitne svađe. “Zašto si ih pustio da gledaju film do kasno?” “Zar moraš kupovati toliko slatkiša?” “Nisi im pomogao oko zadaće!” Svaka sitnica postala je razlog za novu prepirku.

Najgore je bilo kad sam shvatio da Ana polako okreće djevojčice protiv mene. “Tata nikad nema vremena.” “Tata stalno kasni.” “Tata je zaboravio tvoj rođendan.” Istina je bila da sam radio dva posla kako bih mogao plaćati alimentaciju i stanarinu za svoj mali stan u Travnom. Istina je bila da sam svaki slobodan trenutak provodio razmišljajući o njima.

Jednog dana, dok sam vozio Luciju na trening rukometa, upitao sam je: “Je li sve u redu? Nekako si tiha u zadnje vrijeme.” Pogledala me kroz prozor auta i šapnula: “Mama kaže da si ti kriv što više nismo obitelj.” Osjetio sam kako mi srce puca na tisuću komadića.

Nisam znao što reći. Kako objasniti djetetu da ljubav odraslih ponekad nestane? Da nije uvijek netko kriv? Da su stvari ponekad jednostavno preteške za popraviti?

Lejla me počela izbjegavati. Kad bi došla kod mene, sjedila bi u svojoj sobi i slušala muziku. Pokušavao sam joj pričati viceve, voditi je u kino, ali ona bi samo slegnula ramenima i rekla: “Nije mi do toga.” Počeo sam se pitati gubim li ih zauvijek.

Moji roditelji su me tješili: “Proći će to, sine. Djeca uvijek vole oba roditelja.” Ali ja sam znao da nije tako jednostavno. U Bosni i Hrvatskoj razvod nije samo stvar dvoje ljudi – to je stvar cijele familije, susjeda, prijatelja. Svi imaju mišljenje, svi šapuću iza leđa.

Jedne večeri nazvala me Ana. Bila je uzrujana: “Lucija ima loše ocjene iz matematike. Nisi li mogao više raditi s njom kad je kod tebe?” Osjetio sam bijes kako mi raste u prsima. “Ana, imam samo dva dana s njima svaka dva tjedna! Ne mogu nadoknaditi sve što ti ne stigneš!” Spustila je slušalicu bez riječi.

Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam izgubio – dom, obitelj, svakodnevne sitnice poput zajedničkog doručka ili gledanja crtića subotom ujutro. Najviše me boljelo to što nisam mogao biti tu za svoje kćeri kad im najviše trebam.

Pokušao sam razgovarati s Lucijom i Lejlom o svemu. Jednog vikenda sjeli smo zajedno na klupu u parku Maksimir. “Znam da vam nije lako,” rekao sam tiho. “I meni je teško bez vas. Ali uvijek ću vas voljeti, bez obzira na sve.” Lucija me pogledala suznim očima i šapnula: “Tata, hoće li ikad opet biti kao prije?”

Nisam imao odgovor. Samo sam ih zagrlio i pustio suze da teku.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako ih viđam sve rjeđe. Ana često ima izgovore – škola, treninzi, bolesti. Prijatelji mi govore da odem na sud, da se borim za svoja prava. Ali ja ne želim još više povrijediti djevojčice.

Ponekad sanjam da smo opet svi zajedno – sjedimo za stolom, smijemo se, Lucija priča viceve a Lejla crta srca po papiru. Onda se probudim u praznom stanu i shvatim da je to samo san.

Ne znam hoću li ikada ponovno imati svoje kćeri onako kako sam ih imao prije razvoda. Ne znam jesam li pogriješio što nisam više vikao, više se borio ili jednostavno više volio.

Možda će vrijeme donijeti odgovore. Možda će mi jednog dana oprostiti što nisam bio savršen otac.

Ali pitam vas – koliko roditelj mora izgubiti prije nego što shvati koliko mu djeca znače? I ima li nade za nas koji smo ostali sami na drugoj strani razvoda?