U sjeni svekrve: Bitka za vlastiti život u zagrebačkom stanu

“Marija, zar opet nisi dobro posolila juhu?” – glas gospođe Ankice propara zrak čim spustim žlicu na stol. Ivan sjedi preko puta mene, pogleda zabijenog u tanjur, šuti. U tom trenutku osjećam kako mi obrazi gore, ali gutam ponos i samo tiho promrmljam: “Oprostite, sljedeći put ću paziti.”

Već tri godine živimo zajedno u ovom skučenom stanu na Trešnjevci. Kad smo se Ivan i ja vjenčali, mislila sam da ćemo brzo pronaći nešto svoje, ali život u Zagrebu nije lak. Cijene stanova su otišle u nebo, a Ivanov posao u državnoj firmi ne donosi dovoljno da bismo mogli sami podići kredit. Tako sam, htjela-ne htjela, postala sužanj u tuđem domu.

Svekrva Ankica je žena od sedamdeset godina, uvijek uredna, s kosom skupljenom u punđu i pogledom koji prodire do kostiju. Nema toga što joj promakne – od načina na koji slažem rublje do toga kako perem prozore. “U moje vrijeme žene su znale kuhati i prije nego što su se udale,” zna reći dok mi uzima krpu iz ruke. “A ti? Ti ni čaj ne znaš skuhati kako treba.”

Ivan rijetko staje na moju stranu. “Znaš kakva je mama, nemoj joj zamjeriti,” šapće mi navečer dok ležimo jedno kraj drugoga. Ali ja osjećam kako se zid između nas svakim danom povećava. Nekad smo znali satima razgovarati o svemu, a sada se naši razgovori svode na to tko će kupiti kruh ili iznijeti smeće.

Jednog popodneva, dok sam pokušavala ispeći kolač za Ivanov rođendan, Ankica je stajala iza mene kao sjenka. “Stavi više oraha, Ivan to voli,” rekla je i bez pitanja zagrabila šaku oraha i ubacila ih u smjesu. Osjetila sam kako mi ruke drhte od bijesa. “Možda bi bilo bolje da vi napravite sve sami,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.

Zastala je, pogledala me onim svojim hladnim očima i rekla: “Kad bi znala raditi kako treba, ne bih morala.” U tom trenutku Ivan je ušao u kuhinju. “Što se događa?” pitao je. “Ništa, samo pokušavam pomoći tvojoj ženi da ne upropasti kolač,” odgovorila je Ankica.

Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno toliko nesposobna? Ili je problem u tome što nikad neću biti dovoljno dobra za nju jer nisam njezina kći? Sjetila sam se svoje majke u Osijeku, kako me uvijek bodrila i govorila da vrijedim više nego što mislim.

Sljedećih dana napetost je rasla. Svaki moj pokušaj da napravim nešto samostalno završio bi kritikom ili podrugljivim komentarom. Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Ankica je sjela za stol i rekla: “Znaš li ti uopće što znači biti dobra žena? Moj pokojni muž nikad nije morao čekati ručak ni minutu.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost.

Ivan je sve više vremena provodio vani – s prijateljima ili na poslu. Kad bih ga pitala zašto ne razgovara sa mnom o svemu ovome, samo bi slegnuo ramenima: “Ne želim se svađati s mamom. Znaš da ona ne misli ništa loše.” Ali ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama.

Jedne subote odlučila sam otići kod prijateljice Sanje na kavu. Sjela sam za stol i ispričala joj sve što me muči. “Marija, moraš postaviti granice,” rekla mi je odlučno. “Ako to ne učiniš sada, nikad nećeš imati svoj mir.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli vikend. U nedjelju navečer skupila sam hrabrost i sjela s Ivanom za kuhinjski stol. “Ivan, ovako više ne mogu,” rekla sam tiho ali odlučno. “Tvoja mama me neprestano ponižava i osjećam se kao gost u vlastitom domu. Ako ti to ne vidiš ili ne želiš vidjeti, možda bismo trebali razmisliti o tome kako dalje.” Ivan me gledao iznenađeno, kao da prvi put shvaća ozbiljnost situacije.

Nakon tog razgovora stvari su se promijenile – barem malo. Ivan je počeo više razgovarati sa mnom, a ponekad bi čak i stao na moju stranu kad bi Ankica počela s kritikama. Ali ona nije popuštala. Jednog dana mi je rekla: “Možeš ti pokušavati koliko hoćeš, ali Ivan će uvijek biti moj sin prije nego tvoj muž.”

Tada sam shvatila da možda nikad neću osvojiti njeno srce ili poštovanje. Ali barem sam znala da sam pokušala sve što je bilo u mojoj moći.

Danas često razmišljam: gdje završava dužnost prema obitelji, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću? Jesam li sebična ako želim svoj mir? Ili je vrijeme da konačno kažem – dosta?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema partneru i poštovanja prema sebi?