„Mama, bolje je da ne dolaziš na moje vjenčanje” – Priča o izgubljenoj bliskosti
„Mama, bolje je da ne dolaziš na moje vjenčanje.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu šalicu kave. Leonov glas bio je tih, ali odlučan. Nije bilo mjesta za raspravu. Osjetila sam kako mi se srce steže, kao da mi ga je netko stisnuo šakom. Nisam mogla vjerovati da moj sin, moje dijete koje sam nosila devet mjeseci, kojem sam brisala suze i učila ga voziti bicikl po makadamu u našoj ulici u Osijeku, sada želi da ga nema na najvažnijem danu njegovog života.
„Leon, sine… molim te, reci mi zašto?”
S druge strane tišina. Zatim dubok uzdah.
„Nije pravi trenutak, mama. Molim te, poštuj moju odluku.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz obraze. U tom trenutku, sve slike iz prošlosti navirale su mi pred oči: Leon kao dječak, Leon u srednjoj školi, Leon koji odlazi na fakultet u Zagreb. Sjećam se kako sam mu mahala s perona dok je vlak nestajao iza zavoja. Tada nisam znala da će se udaljiti od mene više nego što sam ikada mogla zamisliti.
Moj muž, Zoran, sjedio je preko puta mene i gledao me zabrinuto.
„Što je rekao?” pitao je tiho.
Nisam mogla izgovoriti. Samo sam odmahnula glavom i pokrila lice dlanovima.
Zoran je ustao i zagrlio me. „Proći će ga to. Samo je pod stresom zbog vjenčanja.”
Ali znala sam da nije samo stres. Već mjesecima osjećam da nešto nije u redu. Leonova zaručnica, Ivana, uvijek je bila hladna prema meni. Nikad nije htjela razgovarati o obitelji, nikad nije pokazivala interes za naše običaje ili priče iz djetinjstva. Kad god bih pokušala pomoći oko priprema za vjenčanje, njezine poruke bile su kratke i službene: „Hvala, ali već smo sve dogovorili.”
Sjećam se jedne večeri kad sam ih pozvala na večeru. Pripremila sam sarme i pitu od jabuka, Leonova omiljena jela. Ivana je cijelu večer gledala u telefon, a Leon je bio napet. Kad su otišli, Zoran je samo slegnuo ramenima: „Pusti ih, mladi su.”
Ali nisam mogla pustiti. Nisam mogla prihvatiti da me vlastito dijete gura iz svog života.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći razlog. Jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li previše kritizirala Ivanu? Sjetila sam se onog puta kad sam joj nenamjerno rekla da bi možda trebala naučiti praviti domaći kruh jer to Leon voli. Pogledala me kao da sam joj opsovala majku.
Moja sestra Sanja nazvala me čim je čula vijest.
„Ne možeš mu to dopustiti! Moraš otići na vjenčanje!”
„Ne mogu, Sanja. Rekao mi je jasno.”
„A što ako pogriješiš? Što ako mu jednog dana bude žao?”
Nisam znala odgovoriti. Cijelu noć nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike prazne crkve bez mene, Leon kako izgovara sudbonosno ‘da’, a ja sjedim sama kod kuće.
Dani su prolazili sporo. Zoran je pokušavao biti jak zbog mene, ali vidjela sam da ga boli jednako kao i mene. Na poslu su me kolegice sažaljivo gledale kad su čule što se dogodilo.
„Znaš kako su današnji mladi”, rekla mi je Jasmina iz računovodstva. „Sve im smeta, sve im je previše.”
Ali ja nisam željela biti ta mama koja samo sjedi i čeka da joj sin dođe k pameti. Htjela sam razgovarati s Ivanom. Poslala sam joj poruku:
„Ivana, možemo li popiti kavu? Voljela bih razgovarati.”
Odgovorila je tek sutradan:
„Mislim da nije potrebno. Hvala na razumijevanju.”
Tada sam shvatila – nije samo Leon taj koji me gura van. Ivana ne želi mene u njihovom životu.
Na dan vjenčanja ustala sam rano. Obukla sam najljepšu haljinu koju imam i sjela na balkon s pogledom na Dravu. U daljini su se čuli zvuci crkvenih zvona. Zoran je sjedio pored mene i šutio.
U jednom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja mama iz Tuzle.
„Dušo moja… znam da ti je teško. Ali djeca moraju sama birati svoj put.”
Plakala sam kao dijete.
Navečer mi je stigla poruka od Leona:
„Mama, nadam se da razumiješ. Volim te.”
Nisam znala što odgovoriti. Jesam li pogriješila negdje putem? Jesam li bila previše prisutna ili premalo? Je li moguće ponovno izgraditi most između nas?
Dani su prolazili, a ja sam svaki dan gledala Leonove slike s vjenčanja na Facebooku koje su dijelili njegovi prijatelji i rodbina. Na svakoj slici osmijeh – ali ja nisam bila dio tog osmijeha.
Jedne večeri Zoran me zagrlio i rekao:
„Možda će proći godine dok se stvari ne poprave. Ali ti si njegova majka i uvijek ćeš biti.”
Sjedim sada sama u tišini i pitam se: Je li moguće oprostiti i krenuti dalje? Hoće li moj sin ikada shvatiti koliko boli može izazvati jedna rečenica?