Kad sam se uselila kod kćeri, shvatila sam da trebaju više od bake
“Mama, možeš li doći na tjedan dana? Treba mi pomoć s Lukom, stvarno više ne mogu sama.” Glas moje kćeri Ane bio je napukao, kao da se svaka riječ bori da ne sklizne u plač. Bilo je to kasno navečer, sjedila sam sama u kuhinji, šalica čaja već hladna pod mojim rukama. Nisam pitala ništa, samo sam rekla: “Naravno, Ana. Dolazim sutra.”
Kad sam stigla u njezin stan u Novom Zagrebu, dočekala me tišina. Luka je sjedio na podu s igračkama, a Ana je zurila kroz prozor, s podočnjacima koji su govorili više od riječi. “Gdje je Ivan?” upitala sam tiho, ne želeći odmah zadirati. “Na poslu… opet kasni,” odgovorila je kratko, ali pogled joj je govorio da nije to cijela istina.
Prva dva dana prošla su u rutini: doručak, vrtić, kuhanje, igra s Lukom. Ali napetost se osjećala u zraku. Ivan je dolazio kasno, jedva bi pozdravio Luku, a Ana bi se povukla u sobu. Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ih kako se svađaju iza zatvorenih vrata.
“Ne možeš stalno bježati!” vikala je Ana. “Nisam ja kriva što si nezadovoljan!”
“Dosta mi je svega!” odgovorio je Ivan, glas mu je bio hladan kao led. “Ne mogu više ovako.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Ana tiho plače u svojoj sobi. Luka se probudio oko tri ujutro i došao k meni u krevet. “Bako, mama plače. Zašto?” pitao me svojim malim glasom. Zagrlila sam ga i slagala: “Samo je umorna, zlato moje.”
Sljedećeg jutra Ana je izgledala kao sjena same sebe. Sjela je za stol i šaptom rekla: “Mama, ne znam što da radim. Ivan… mislim da nas više ne voli. Stalno je odsutan, viče na mene zbog svega. Luka ga jedva vidi. Bojim se da će otići.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Sjetila sam se svog braka s Damirom, njegovih odlazaka i povrataka, mojih suza koje sam skrivala od djece. Znala sam koliko boli kad osjećaš da si sam u dvoje.
“Ana, moraš razgovarati s njim. Ne smiješ sve držati u sebi,” rekla sam tiho.
“Pokušala sam! Samo me gleda kao da sam mu teret. A Luka… on sve osjeća. Počeo je mokriti u krevet, mama! Nikad prije nije to radio.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Znala sam da djeca osjećaju sve što se događa među roditeljima.
Navečer sam ostala sama s Ivanom dok je Ana kupala Luku. Sjeli smo za stol, tišina između nas bila je gusta kao magla.
“Ivane… znam da nije lako,” počela sam oprezno. “Ali Ana te voli. Luka te treba. Ne možeš samo nestati iz njihovih života.”
Pogledao me umorno, oči su mu bile crvene od nespavanja ili možda od suza koje nije htio pokazati.
“Gospođo Marija… ja… ne znam više što osjećam. Sve me guši. Posao, krediti, stalne svađe… Ponekad poželim samo nestati na par dana da sve utihne.”
Nisam znala što reći. Nisam htjela biti ona svekrva koja pametuje i osuđuje. Samo sam mu stavila ruku na rame.
“Znam kako ti je,” šapnula sam. “Ali bježanjem ništa nećeš riješiti. Moraš odlučiti što želiš – zbog sebe i zbog njih.”
Sljedećih dana atmosfera se još više zategla. Ana je bila nervozna, Luka plačljiv, Ivan odsutan čak i kad je bio fizički prisutan.
Jednog popodneva Ana se slomila predamnom.
“Mama, bojim se da ću ostati sama s Lukom. Ne znam kako ću sve sama… Ne mogu više moliti Ivana da bude tu ako ne želi!”
Zagrlila sam je kao kad je bila mala djevojčica koja se boji mraka.
“Ana, nisi sama. Ja sam tu. I uvijek ću biti tu za tebe i Luku. Ali moraš biti hrabra – zbog sebe i njega.”
Te večeri Ivan nije došao kući. Ana je plakala cijelu noć, a ja sam sjedila uz nju i šutjela jer nisam imala riječi koje bi mogle ublažiti tu bol.
Ujutro nas je nazvao – rekao je da treba vremena za sebe i da će prespavati kod prijatelja.
Ana je slomljena gledala kroz prozor dok su joj suze klizile niz lice.
“Mama, što ako ga izgubim? Što ako Luka nikad ne bude imao oca uz sebe?”
Nisam imala odgovore na ta pitanja. Samo sam joj stisnula ruku i rekla: “Možda će ovo biti prilika da shvatite što vam je stvarno važno.”
Tjedan dana prošlo je brzo, ali osjećaj težine nije nestao kad sam odlazila iz njihova stana.
Dok sam pakirala torbu, Luka me zagrlio oko struka: “Bako, hoćeš opet doći? Mama kaže da si ti naša snaga.”
Srce mi se steglo od ponosa i tuge istovremeno.
Sada sjedim sama u svom stanu i razmišljam: Jesam li napravila dovoljno? Jesmo li mi roditelji ikada spremni gledati svoju djecu kako pate – i možemo li im ikada stvarno pomoći ili samo biti uz njih kad sve drugo padne?