Sve je ostalo njoj: Priča o gubitku, obitelji i nevidljivosti
“Sve je ostalo njoj! Sve!” vrištala sam u sebi dok sam gledala kroz prozor dnevne sobe, promatrajući kako kiša neumorno udara po starim pločicama dvorišta. Mama je sjedila za stolom, šutjela i gledala u prazno, a ja sam osjećala kako mi se srce steže svaki put kad pomislim na Darija. Moj brat, moj najbolji prijatelj, jedina osoba koja me razumjela bez riječi – sada je nestao, a s njim i sve što je činilo našu obitelj.
“Ne možeš tako, Ana,” tiho je rekla mama, gotovo šaptom. “To je život.”
“To nije život, mama! To je nepravda!” odgovorila sam kroz suze. “Zar ti nije žao što nas nitko nije pitao ništa? Zar ti nije žao što nas je njegova žena izbrisala kao da nikad nismo postojale?”
Mama je samo slegnula ramenima. Znam da joj je teško, ali ona uvijek bira šutnju. Ja ne mogu. Ne mogu gledati kako sve što smo gradili nestaje u rukama žene koja nas nikada nije voljela. Dario i ja smo odrasli u malom stanu na Trešnjevci. Nismo imali puno, ali imali smo jedno drugo. Kad su se naši roditelji razveli, on me štitio od svega – od tatinih grubih riječi, od maminih suza, od svijeta koji je uvijek bio previše za mene.
Sjećam se kad mi je prvi put rekao da voli Ivanu. “Ana, ona je drugačija. S njom se osjećam kao da mogu disati.” Nisam mu vjerovala. Ivana je bila hladna, uvijek odmjerena, s onim svojim tankim osmijehom koji nikad nije dosezao do očiju. Ali Dario ju je volio, pa sam šutjela.
Kad su se vjenčali, sve se promijenilo. Odjednom više nisam bila dobrodošla u njihov dom. Ivana bi uvijek imala neki izgovor – “Ana, baš danas imamo goste”, “Ana, Dario je umoran”, “Ana, možda drugi put”. Polako sam nestajala iz njegovog života, ali nisam ga mogla pustiti. On je bio moj brat.
A onda je došla bolest. Sve se dogodilo tako brzo – dijagnoza, bolnica, kemoterapije… Dario je mršavio pred našim očima, ali nikad nije gubio osmijeh kad bih ga posjetila. Ivana bi sjedila u kutu sobe i tipkala po mobitelu dok bih mu čitala stare stripove koje smo voljeli kao djeca.
“Znaš li ti koliko te volim?” pitao me jednom prilikom dok sam mu mijenjala vodu u čaši.
“Znam,” odgovorila sam i poljubila ga u čelo.
Kad je umro, sve se raspalo. Sprovod je bio hladan i kratak, bez riječi utjehe. Ivana je stajala pored lijesa s onim istim tankim osmijehom. Nije pustila suzu. Nakon toga više nas nije zvala. Kad sam pokušala doći do stana po Darijeve stvari – njegove knjige, gitaru koju smo zajedno kupili na Hreliću – Ivana mi nije otvorila vrata.
“Sve što je bilo Darijevo sada je moje,” rekla mi je kroz zatvorena vrata. “Tako piše u oporuci. Molim te da me više ne uznemiravaš.”
Oporuka? Nisam znala da postoji oporuka. Mama nije znala ništa. Nitko nas nije pitao ništa. Sve što je Dario imao – slike iz djetinjstva, pisma koja smo si slali kad sam bila na studiju u Sarajevu, čak i onaj stari sat koji je pripadao našem djedu – sve je ostalo njoj.
Tjednima nisam izlazila iz stana. Prijatelji su zvali, ali nisam imala snage razgovarati. Mama bi dolazila s juhom i kolačima koje više nitko nije htio jesti. Svijet mi se smanjio na četiri zida i nekoliko starih fotografija koje sam uspjela spasiti prije nego što nas je Ivana izbacila iz Darijevog života.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bio je to Ivanin broj.
“Ana?”
“Što hoćeš?”
“Samo sam htjela reći… Znam da ti je teško. Ali Dario je tako htio. On… On nije htio da patiš zbog stvari.”
“Nisu to stvari! To su naši životi! To su uspomene! Kako možeš biti tako hladna?”
Nije odgovorila. Samo tišina s druge strane linije.
Nakon tog razgovora odlučila sam otići na groblje. Kiša je padala kao i onog dana kad smo ga pokopali. Sjela sam na klupu pored njegovog groba i pustila da me preplave suze koje sam tjednima zadržavala.
“Dario, zašto si mi to napravio? Zašto si sve ostavio njoj? Zar sam ti bila tako malo važna?”
Odgovora nije bilo. Samo šum kiše i hladan vjetar koji mi je nosio kosu preko lica.
Dani su prolazili, a ja sam pokušavala pronaći smisao u svemu tome. Prijateljica Mirela me nagovorila da dođem na kavu.
“Ana, moraš dalje,” rekla mi je nježno dok smo sjedile u kafiću na Cvjetnom trgu.
“Kako dalje kad nema ničega? Sve što me vezalo za njega nestalo je preko noći. Kao da nikad nisam postojala u njegovom životu.”
Mirela me primila za ruku.
“Postojala si. I još uvijek postojiš. Nisi ti kriva što ljudi biraju novac umjesto ljubavi.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima nakon toga. Počela sam pisati pisma Dariju – pisma koja nikad neće pročitati, ali koja su mi pomogla da izbacim bol iz sebe. Pisala sam o svemu – o djetinjstvu, o našim tajnama, o tome kako mi nedostaje njegov smijeh.
Jednog dana odlučila sam otići do odvjetnika i raspitati se o oporuci. Saznala sam da je sve bilo legalno – Dario je sve ostavio Ivani jer nije htio da se svađamo oko imovine nakon njegove smrti.
“Ali zar ne vidiš ironiju? Upravo zbog toga sada ne razgovaramo,” rekla sam odvjetniku kroz suze.
Vratila sam se kući praznih ruku, ali s osjećajem da moram pronaći novi način da živim bez njega. Počela sam volontirati u domu za starije osobe na Savi – tamo gdje nitko nema ništa osim uspomena i priča koje im nitko ne želi slušati.
Svaki put kad bih slušala njihove priče o izgubljenim ljubavima i obiteljima koje ih više ne posjećuju, osjećala bih se manje sama.
Možda nikad neću dobiti natrag Darijeve stvari ili priznanje od Ivane da sam bila važna dio njegovog života. Ali naučila sam nešto važno: ljubav se ne mjeri stvarima koje ostaju iza nas nego tragovima koje ostavljamo u srcima drugih.
Ponekad se pitam – koliko vrijedi obitelj ako te može izbrisati zbog papira i potpisa? I gdje završava ljubav kad novac postane važniji od uspomena?