Kad otac prestane biti otac: Priča o povrijeđenoj ljubavi i izborima
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, Ivana!” Otac je bacio ključeve na stol tako jako da su se razletjeli po kuhinji. Ruke su mu drhtale, lice mu je bilo crveno od bijesa, ali oči… oči su mu bile pune suza koje nije htio pokazati. “Tvoj očuh? Da te on vodi do oltara? Ja sam ti otac!”
Stajala sam nasuprot njega, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Mama je šutjela, stisnutih usana, gledala u pod. Očuh Zoran bio je u drugoj sobi, vjerojatno je sve čuo. “Tata, molim te, nije to protiv tebe… Zoran je bio uz mene kad si ti otišao. Kad si se preselio u Rijeku i kad sam plakala zbog škole, zbog svega… On me tješio.”
“Znači, ja sam loš otac jer sam otišao raditi da vas preživimo? Znači, sad više nisam tvoj otac?” Glas mu je pucao. Nikad ga nisam vidjela tako slomljenog.
“Nisi loš otac! Samo… Zoran mi je bio tu kad si ti bio daleko. Ne mogu izbrisati sve što je napravio za mene. Ali ti si moj tata! Samo… želim da obojica budete dio tog dana. Možeš me ti prvi zagrliti, možeš držati govor…”
“Ne treba meni ništa od toga! Ako nisi dovoljno dobra da te ja vodim do oltara, onda ti ni neću platiti vjenčanje!”
Tišina. Mama je šmrcnula. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Nisam znala što reći. Tata je izašao iz kuće, zalupio vratima tako jako da su slike na zidu zadrhtale.
Tog trenutka sve se promijenilo. Vjenčanje koje sam zamišljala kao najljepši dan života pretvorilo se u poprište obiteljskog rata. Rođaci su počeli birati strane – teta Marija me zvala i rekla: “Ivana, razumijem te, ali tvoj tata je uvijek bio ponosan na tebe. Možda si ga trebala pitati drugačije.” S druge strane, sestrična Ana mi je šapnula: “Neka vidi kako je kad nije tu kad trebaš roditelja!”
Zoran je šutio danima. Navečer bi sjedio na balkonu s pivom i gledao u daljinu. Jedne noći sam sjela kraj njega.
“Zorane, misliš li da sam pogriješila?”
Pogledao me tužno. “Ivana, ja nisam tvoj otac. Nikad neću biti. Samo sam želio da budeš sretna. Ako misliš da ćeš biti sretnija ako te vodi tvoj tata, reci mu to. Ja ću biti tu, ali ne moram biti u prvom planu.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da sam izdala obojicu.
Vjenčanje se približavalo, a tata nije odgovarao na moje poruke. Mama je pokušavala posredovati, ali svaki razgovor završavao bi svađom ili suzama. Novac za vjenčanje nestao je s tatinim odlaskom – morali smo smanjiti broj gostiju, izabrati skromniji restoran umjesto dvorca o kojem sam sanjala.
Jedne večeri, dok sam slagala pozivnice, mama je sjela kraj mene.
“Znaš, tvoj tata nije loš čovjek. Samo ne zna kako pokazati osjećaje. Njega su učili da muškarci ne plaču i da sve rješavaju šutnjom ili vikom. Možda bi trebala otići do njega. Ne zbog novca – nego zbog vas dvoje.”
Sutradan sam sjela u autobus za Rijeku. Kiša je padala cijelim putem, kao da i nebo plače sa mnom. Kad sam stigla pred tatin stan, ruke su mi drhtale dok sam zvonila.
Otvorio je vrata u trenirci, neobrijan, s podočnjacima do pola lica.
“Ivana? Što radiš ovdje?”
“Tata… Molim te, pusti me da objasnim.”
Sjeli smo za mali kuhinjski stol prekriven starim novinama i pepeljarom punom opušaka.
“Nisam htjela da te povrijedim”, počela sam tiho. “Samo… Zoran mi je bio kao drugi otac kad si ti bio daleko. Ali ti si moj tata i uvijek ćeš biti. Želim da budeš dio mog dana – kakav god način izabereš. Ne tražim novac ni ništa drugo – samo tebe.”
Dugo me gledao bez riječi.
“Znaš… Kad si bila mala, sanjao sam o tom danu”, rekao je napokon promuklim glasom. “Ali onda sam sve zabrljao… Otišao sam jer nisam znao drugačije. Bojao sam se da ću vas povući na dno sa sobom ako ostanem bez posla… A sad imam osjećaj da više nemam pravo na tebe.” Suza mu je skliznula niz obraz.
Prvi put u životu zagrlila sam ga jača nego ikad prije.
Na kraju smo odlučili – do oltara će me voditi obojica: tata s jedne strane, Zoran s druge. Nije bilo bajkovito vjenčanje iz časopisa; bilo je skromno, ali ispunjeno ljubavlju i oprostom.
Ali još uvijek se pitam: Koliko često ponos uništi ono što najviše volimo? I koliko smo spremni žrtvovati za mir u obitelji? Što biste vi učinili na mom mjestu?