„Hajde da podijelimo račun“: Večer koja mi je promijenila pogled na ljubav
„Stvarno misliš da je u redu da ja platim cijelu večeru?“ Damirov glas bio je tih, ali u njemu se osjećala neka hladnoća. Sjedili smo nasuprot jedno drugome u malom restoranu u centru Zagreba, a svjetla su bacala sjene po njegovom licu. Pogledala sam ga, iznenađena, jer sam cijelu večer pokušavala ostaviti dobar dojam. Prvi put sam ga vidjela uživo, nakon tjedana dopisivanja preko aplikacije. Damir je bio duhovit, pametan, znao je pričati o svemu – od Dinama do filmova Emira Kusturice. Ali sada, kad je konobar donio račun, sve se promijenilo.
„Nisam to očekivala…“ promucala sam, osjećajući kako mi obrazi gore. „Mislila sam… pa, obično muškarac plati prvi put.“
Damir se nasmijao, ali nije bilo topline u tom smijehu. „Znaš, nije više 1995. Svi pričaju o ravnopravnosti, pa hajde da budemo ravnopravni.“
U tom trenutku, kroz glavu su mi prošle riječi moje majke: „Ne smiješ dopustiti da te netko ne poštuje. Ako te ne može počastiti večerom, kako će te čuvati kad bude najteže?“
Ali ja nisam htjela biti ta koja traži previše. Nisam htjela biti kao moja sestra Ivana, koja je uvijek tražila poklone i pažnju, a na kraju ostala sama s dvoje djece. Htjela sam biti drugačija – samostalna, moderna žena. Ali sada sam sjedila pred Damirom i osjećala se kao djevojčica koja ne zna što treba reći.
„Dobro“, rekla sam tiho i izvadila novčanik. Damir je odmah podijelio račun na pola, a ja sam platila svoj dio. Osjećala sam se poniženo, ali nisam htjela pokazati slabost.
Nakon večere prošetali smo do Trga bana Jelačića. Damir je pričao o svom poslu u IT firmi, o tome kako mu je teško pronaći djevojku koja ga razumije. Ja sam klimala glavom, ali nisam više slušala. U meni se miješala ljutnja i tuga.
Kad smo stigli do tramvajske stanice, Damir me pogledao: „Hoćemo li se opet vidjeti?“
Zastala sam. U meni se borila želja za bliskošću i osjećaj da nešto nije u redu. „Ne znam“, odgovorila sam iskreno. „Moram razmisliti.“
Damir je slegnuo ramenima i otišao bez pozdrava. Ostala sam stajati sama na kiši, gledajući kako tramvaji prolaze.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje prijateljice Lejle: „Nisi ti za te moderne veze. Ti si previše emotivna.“
Sutradan sam otišla kod roditelja na ručak. Otac je gledao televiziju, a majka je kuhala sarme. „Kako je bilo sinoć?“ pitala me dok je slagala tanjure.
„Nije bilo dobro“, priznala sam. „Podijelili smo račun.“
Majka je odmah odmahnula rukom: „To ti je današnja omladina! Nema više pravih muškaraca.“
Otac nije ništa rekao, ali sam vidjela da ga zanima.
„Možda sam ja problem“, rekla sam tiho.
Majka me pogledala s tugom: „Nisi ti problem. Samo si navikla na poštovanje.“
Te riječi su me pratile cijeli tjedan. Na poslu nisam mogla biti koncentrirana. Svaki put kad bih otvorila aplikaciju za upoznavanje, osjećala bih mučninu.
Jedne večeri nazvala me Lejla: „Ajde na kafu kod mene, moram ti nešto ispričati.“
Sjele smo u njen mali stan na Trešnjevci. Lejla je zapalila cigaretu i duboko uzdahnula: „Znaš šta? I meni se to desilo. I to s Edinom! Nakon tri mjeseca veze, počeo je brojati svaku marku.“
Pogledale smo se i obje prasnule u smijeh kroz suze.
„Možda smo mi previše romantične“, rekla sam.
Lejla je slegnula ramenima: „Ili su oni previše praktični.“
Nakon tog razgovora odlučila sam obrisati aplikaciju. Počela sam više izlaziti s prijateljima, šetati Maksimirom, čitati knjige koje sam godinama odgađala.
Ali svako malo bih se sjetila Damira i tog računa na stolu. Je li stvarno svejedno tko plaća? Ili je to samo simbol nečeg dubljeg – spremnosti da se potrudiš za drugoga?
Mjesec dana kasnije srela sam Damira slučajno u tramvaju broj 6. Pogledao me iznenađeno: „Hej! Kako si?“
„Dobro“, odgovorila sam kratko.
„Znaš… možda sam bio malo grub onaj put“, rekao je nesigurno.
Pogledala sam ga i shvatila da ni on nije siguran što želi.
„Možda smo oboje pogriješili“, rekla sam tiho.
Damir se nasmiješio: „Možda.“
Izašla sam na sljedećoj stanici i osjetila olakšanje. Prvi put nakon dugo vremena znala sam da vrijedim – bez obzira na to tko plaća račun.
Ali još uvijek se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između tradicije i modernog života? I jesam li ja ta koja treba popustiti ili samo čekam nekoga tko će razumjeti moju vrijednost?