Deset godina snova: Naš sin i prijedlog koji je promijenio sve
“Mama, tata, moramo razgovarati. Ozbiljno je.” Filipove riječi odzvanjale su kuhinjom dok je kiša lupkala po prozoru. Ivan je spustio novine, a ja sam osjetila kako mi srce ubrzava. Nikad nije dolazio kući bez razloga, a ovaj put u očima mu je bilo nešto što nisam prepoznala – mješavina straha i odlučnosti.
“Reci, Filipe,” Ivan je progovorio tiho, ali čvrsto. Ja sam samo šutjela, stisnutih ruku u krilu.
Filip je duboko udahnuo. “Dobio sam ponudu za posao u Njemačkoj. Ali… ne želim ići sam. Želim da svi idemo. Da prodamo kuću i krenemo iz početka.”
U tom trenutku, kao da mi je netko istrgnuo tlo pod nogama. Pogledala sam Ivana – lice mu je bilo ukočeno, oči mutne. Deset godina smo zajedno gradili ovu kuću, kamen po kamen, ciglu po ciglu. Svaku smo kunu ulagali u nju, odricali se putovanja, novih stvari, čak i sitnih užitaka. Sanjali smo o vrtu punom lavande, o večerima pod zvijezdama, o unucima koji će trčati po dvorištu.
“Filipe…” glas mi je zadrhtao. “Ova kuća je naš život. Tvoj otac i ja… ovdje smo sve uložili. Kako možeš to tražiti od nas?”
Filip je sjeo nasuprot meni, uhvatio me za ruku. “Mama, znam koliko vam znači ova kuća. Ali pogledaj oko sebe – selo se prazni, ljudi odlaze. Ovdje nema budućnosti ni za mene ni za vas. U Njemačkoj bih mogao raditi kao inženjer, vi biste imali bolju zdravstvenu skrb, sigurnost… Ne želim vas ostaviti same ovdje.”
Ivan je šutio dugo. Znao je što znači ostaviti zemlju – i on je bio dijete povratnika iz Njemačke sedamdesetih. Znao je koliko boli kad ti dom postane samo uspomena.
“A što ako ne želimo otići?” napokon je upitao Ivan.
Filip je slegnuo ramenima, oči su mu bile vlažne. “Onda idem sam. Ali neću moći mirno spavati znajući da ste ovdje sami, bez mene.”
Te noći nisam spavala. Slušala sam vjetar kako zavija oko kuće i mislila na sve godine koje smo proveli gradeći ovaj dom. Sjetila sam se dana kad smo prvi put došli na ovo zemljište – Ivan je nosio Filipa na ramenima, a ja sam zamišljala kako ćemo ovdje dočekati starost.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ivan je postao šutljiv, povukao se u radionicu i satima nešto popravljao. Ja sam zalijevala cvijeće u vrtu, ali ruke su mi drhtale. Filip je pokušavao razgovarati s nama, ali svaki put bi naišao na zid šutnje.
Jednog popodneva došla je susjeda Mara po jaja. Sjela je za stol i pogledala me ispod obrva: “Čujem da vam se Filip vraća u Zagreb?”
“Ne baš… ima neke planove,” promrmljala sam.
Mara je klimnula glavom. “Moja Ana otišla u Irsku prije tri godine. Kaže da joj fali domaća juha i miris borovine, ali ne bi se vratila ni za što na svijetu. Djeca danas drugačije gledaju na život.”
Nakon što je otišla, dugo sam gledala kroz prozor prema Velebitu. Sjetila sam se svog oca koji nikad nije napustio rodnu kuću, čak ni kad su svi odlazili trbuhom za kruhom.
Te večeri Ivan i ja smo sjeli za stol dok je Filip bio vani s prijateljima.
“Što ćemo?” upitala sam ga tiho.
Ivan je slegnuo ramenima. “Ne znam, Ana. Ne mogu zamisliti život nigdje drugdje osim ovdje. Ali ne mogu ni gledati Filipa kako odlazi sam u tuđinu.”
“Možda bismo mogli pokušati… barem na godinu dana? Ako nam se ne svidi, vratit ćemo se,” predložila sam nesigurno.
Ivan me pogledao kao da vidi stranca u meni. “A što ako prodamo kuću? Gdje ćemo se vratiti?”
Nisam imala odgovor.
Kad se Filip vratio te večeri, sjeli smo zajedno.
“Filipe,” rekla sam tiho, “razmišljali smo o tvom prijedlogu. Možda bismo mogli probati otići s tobom na neko vrijeme… ali ne možemo prodati kuću odmah. To nam je sve što imamo.”
Filip se nasmiješio kroz suze i zagrlio nas oboje.
Sljedećih tjedana počeli smo pripremati papire za Njemačku – vize, prijevode diploma, zdravstveno osiguranje… Svaki korak bio je težak kao kamen na srcu. Susjedi su dolazili pozdraviti se, neki su nas podržavali, drugi su nas osuđivali: “Kako možete ostaviti sve ovo? Vaši roditelji bi se prevrnuli u grobu!”
Zadnju noć prije odlaska sjedili smo ispred kuće pod zvijezdama. Ivan mi je stisnuo ruku.
“Ana, jesi li sigurna da radimo pravu stvar?”
Pogledala sam ga kroz suze.
“Ne znam više što je ispravno… ali znam da ne mogu birati između sina i doma. Možda dom nije mjesto nego ljudi koje voliš?”
Danas sjedim u malom stanu u Stuttgartu i gledam slike naše kuće pod Velebitom na ekranu mobitela. Filip radi, Ivan pokušava pronaći smisao u novoj svakodnevici, a ja svaku večer sanjam miris borovine i zvuk kiše na našem krovu.
Pitam se: Jesmo li izdali svoje snove ili ih samo zamijenili novima? Može li čovjek ikada zaista napustiti svoj dom – ili dom zauvijek ostaje u njemu?