Između ljubavi i izgovora: Priča o mojoj svekrvi, unucima i neizgovorenim istinama
“Opet nisi došla?” – glas moje svekrve, Vesne, odjekuje kroz mobitel dok pokušavam smiriti Luku koji vrišti jer ne može pronaći svoju omiljenu autić. “Znaš da mi nedostaju djeca. Kad ću ih vidjeti?”
U tom trenutku osjećam kako mi se grlo steže, a srce ubrzava. Stojim nasred kuhinje, među neopranim tanjurima i razbacanim igračkama, pokušavajući pronaći pravu riječ. “Vesna, znaš da smo ti uvijek rekli – dođi kad god želiš. Djeca bi bila presretna.”
S druge strane tišina, pa uzdah. “Ma znaš ti mene, stalno nešto… Sad mi je sestra bolesna, pa moram do nje. Onda imam pregled kod doktora. A i znaju me leđa boljeti. Ali stvarno mi fale unuci, vjeruj mi.”
Prekidam vezu osjećajući gorčinu u ustima. Ovo nije prvi put. Svaki tjedan ista priča – Vesna priča kako joj nedostaju Luka i mala Ema, a kad god predložim da ih pričuva ili dođe na kavu, uvijek ima neki izgovor. Moj muž Ivan samo slegne ramenima: “Znaš kakva je moja mama. Ona voli pričati više nego što voli raditi.”
Ali mene to boli. Osjećam se kao da sam ja kriva što djeca nemaju bliži odnos s bakom. Kad odemo kod nje, sve je na brzinu – kava, kolač iz dućana, deset minuta gledanja crtića i onda: “Ajde djeco, baka mora na tržnicu.” Djeca su već navikla na to. Luka me jednom pitao: “Mama, zašto baka uvijek žuri? Zar nas ne voli?”
Ne znam što da mu kažem. Kako djetetu objasniti da ljubav ponekad nije dovoljna? Da postoje ljudi koji vole ideju obitelji više nego stvarnu bliskost?
Prije nekoliko mjeseci pokušala sam razgovarati s Ivanom o tome. “Možda bismo trebali manje očekivati od nje?” rekla sam tiho dok smo spremali djecu za spavanje.
Ivan je uzdahnuo: “Znam da nije idealno, ali ona je takva cijeli život. Sjećaš se kad sam bio mali? Uvijek je imala nešto važnije od mene i sestre. Tata je bio taj koji nas je vodio na treninge i čuvao kad je trebalo.”
“Ali zašto onda stalno priča kako joj nedostaju unuci? Zašto me svaki put natjera da se osjećam krivom?”
Ivan me zagrlio: “Možda ni sama ne zna što želi.”
Nisam bila zadovoljna tim odgovorom. U meni se gomilala ljutnja, ali i tuga. Sjećam se svojih roditelja – mama bi pretrčala pola grada samo da pričuva djecu kad mi zatreba. Tata bi ih vodio u park i smijao se s njima satima. Možda zato ne mogu razumjeti Vesnu.
Jednog dana odlučila sam pokušati još jednom. Nazvala sam je i rekla: “Vesna, Luka ima priredbu u vrtiću u petak ujutro. Znam da si zauzeta, ali bilo bi mu jako važno da dođeš.”
“Uh, baš u petak? Znaš, dolazi mi frizerka… Ali možda mogu pomaknuti termin… Ma ne znam, vidjet ću još. Javit ću ti se sutra.”
Sutradan – poruka: “Nažalost ne mogu, frizerka ne može drugi dan.” Luka me gledao velikim očima dok sam mu objašnjavala da baka ipak neće doći.
“Možda drugi put?” pitao je tiho.
“Možda,” odgovorila sam, ali nisam vjerovala u to.
Tog dana sam prvi put pustila suzu zbog Vesne. Ne zbog njezine odsutnosti, nego zbog osjećaja nemoći pred djetetovom tugom.
Prošli su tjedni, a ja sam sve više izbjegavala razgovore s njom. Svaki put kad bi me nazvala i počela pričati o tome kako joj nedostaju unuci, osjećala sam kako mi raste knedla u grlu.
Jednog popodneva, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel.
“Ana? Jesi doma? Mogu li svratiti na kavu?”
Iznenadila sam se – Vesna nikad ne dolazi nenajavljeno.
“Naravno, dođi!”
Došla je s kutijom kolača i osmijehom koji mi je djelovao pomalo neprirodno.
“Kako su djeca? Spavaju li još popodne?”
“Ema spava, Luka crta u sobi,” odgovorila sam.
Sjela je za stol i počela pričati o susjedi koja je išla na operaciju koljena, o novoj seriji na televiziji, o tome kako su cijene voća otišle u nebo.
Nisam mogla više izdržati.
“Vesna, mogu li te nešto pitati? Zašto stalno govoriš da ti nedostaju unuci, a nikad nemaš vremena za njih? Znaš koliko bi im značilo da ih češće vidiš…”
Pogledala me iznenađeno, pa spustila pogled.
“Ana… Znam da misliš da ne želim biti s njima. Ali… nekad se bojim da nisam dovoljno dobra baka. Tvoja mama je uvijek tu za vas, a ja… Ne znam igrati se s njima kao ona. Bojim se da ću ih razočarati ili da će mi biti naporno pa ću ispasti slaba…”
Osjetila sam kako mi popušta ljutnja. Prvi put sam vidjela Vesnu ranjivu.
“Vesna, njima nije važno jesi li savršena baka. Samo žele tvoje vrijeme i pažnju. I ja bih voljela da možemo biti iskrenije jedna prema drugoj.”
Nasmiješila se kroz suze: “Možda bih mogla doći u subotu pa zajedno idemo u park?”
Taj dan smo provele zajedno s djecom u parku. Nije bilo savršeno – Vesna se brzo umorila, ali Luka ju je držao za ruku dok su hranili golubove.
Navečer sam dugo razmišljala o svemu.
Gdje je granica između iskrene želje i praznih riječi? Koliko često sami sebi lažemo iz straha ili srama?
Možda svi nosimo svoje izgovore kao štitove – ali što bi se dogodilo kad bismo ih barem ponekad skinuli?