Teret ljubavi: Kad pomaganje postane teret
“Ne možeš opet ostati kod mene, Lejla!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla više šutjeti. Stajala je na vratima, s onom istom torbom iz koje su virile knjige, prazne kutije cigareta i stari šal. Oči su joj bile crvene, ali nije plakala. Samo je gledala u mene, kao da sam joj najveći neprijatelj.
“Mama, nemam gdje! Ne možeš mi to napraviti!”
Srce mi je lupalo kao ludo. U tom trenutku, kroz glavu mi je prošlo sve: kako sam je nosila kroz ratne podrume, kako sam joj prva kupila cipele kad smo se vratile iz izbjeglištva, kako sam joj svaki put kad bi pala, prva pružila ruku. A sad… Sad sam ja ta koja joj zatvara vrata.
Lejla ima 27 godina. Završila je Filozofski fakultet, ali posla nema. Kaže da je kriza, da niko ne zapošljava mlade bez iskustva. Ja joj vjerujem, ali ne mogu više podnijeti da svaki mjesec dolazi s novim problemom. Prvo je bio dečko koji ju je ostavio zbog druge, onda stanodavka koja joj je izbacila stvari na hodnik jer nije platila kiriju. Sad su to dugovi za kredit koji je uzela da bi “pokrenula nešto svoje” – a sve što je pokrenula bio je još jedan minus na računu.
Moj muž Emir gleda sve to sa strane. “Pusti je, Amra. Mora sama naučiti. Ako joj stalno pomažeš, nikad neće stati na svoje noge.” Ali kako da pustim? Kako da gledam svoje dijete kako tone?
Noćima ne spavam. Sjedim za kuhinjskim stolom i vrtim po glavi svaku riječ koju smo razmijenile. Sjećam se dana kad sam ostala bez posla u tekstilnoj tvornici i kako sam se borila da Lejli ništa ne fali. Sjećam se kako sam joj obećala da ću uvijek biti tu za nju. Ali sada… sada se pitam jesam li pogriješila što sam joj uvijek sve rješavala.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Emir razgovara s Lejlom u hodniku.
“Lejla, znaš da te volimo. Ali moraš pokušati sama. Mama ne može više izdržati ovo.”
“Tata, vi ste mi jedini. Ne tražim puno… Samo malo vremena dok ne nađem nešto.”
“Koliko još vremena? Godinu? Dvije? Život prođe čekajući…”
Tišina. Zastala sam s tanjurom u ruci i osjetila kako mi suze naviru na oči. Nisam htjela da me vide slomljenu.
Sljedećih dana Lejla je bila tiha. Po cijele dane bi sjedila za kompjuterom, slala prijave za posao i povremeno izlazila na cigaretu na balkon. Ja bih joj kuhala kavu i ostavljala tanjir s hranom pored nje, kao kad je bila mala. Ponekad bi me pogledala s onim pogledom punim tuge i zamjeranja.
Jednog jutra našla sam poruku na stolu: “Mama, idem kod Aide. Ne brini za mene.”
Kao da mi je neko iščupao srce iz grudi. Sjela sam na stolicu i gledala u prazno. Emir me zagrlio.
“Morala je otići, Amra. Mora naučiti živjeti sama.”
Ali ja nisam mogla prestati misliti – što ako joj se nešto dogodi? Što ako joj zatrebam a nisam tu? Što ako me zauvijek izgubi zbog moje tvrdoglavosti?
Dani su prolazili sporo. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od straha. Lejla se javljala rijetko, kratko, hladno: “Dobro sam.” Nisam znala gdje spava, ima li šta jesti, plače li noću kao nekad kad je bila dijete.
Jedne večeri došla je kući – mršava, umorna, ali s nekim novim sjajem u očima.
“Mama… dobila sam posao u knjižari. Nije puno, ali dovoljno za početak.”
Zagrlila sam je kao nikad prije. Plakale smo obje.
Ali ni tada nisam bila sigurna jesam li postupila ispravno. Jesam li joj pomogla ili odmogla? Jesam li bila dobra majka ili samo netko tko nije znao pustiti?
Ponekad se pitam: gdje završava ljubav, a počinje šteta? Može li previše brige uništiti ono što najviše volimo? Što biste vi učinili na mom mjestu?