Između Dva Doma: Priča o Izgubljenoj Bliskosti
“Zašto to radiš, Ivane? Zašto želiš otići od mene? On ti je stranac!” Majčin glas parao je tišinu stana u Novom Zagrebu, dok sam stajao na pragu s ruksakom na leđima. Ruke su joj drhtale, a oči bile crvene od suza. Nisam mogao gledati u nju, ali nisam mogao ni ostati.
“Nije mi stranac, mama. On je moj otac,” odgovorio sam tiho, pokušavajući sakriti vlastitu nesigurnost. U tom trenutku, osjećao sam se kao da biram između dva svijeta, a nijedan nije bio moj.
Moja majka, Sanja, nikada nije bila udana za mog oca Marka. Bila je mlada kad je ostala trudna, a Marko je tada već živio u Osijeku. Nikad nisu živjeli zajedno. On je pokušavao biti prisutan koliko je mogao – dolazio bi vikendom, donosio mi igračke i pričao priče o svom djetinjstvu u Slavoniji. Ali mama ga nikad nije voljela pustiti blizu. “On je neodgovoran, Ivane. Ne znaš ti njega kao ja,” govorila bi svaki put kad bih spomenuo da bih volio provesti više vremena s njim.
Sanja se trudila biti i otac i majka. Radila je kao medicinska sestra u bolnici na Rebru, često po noći. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno mirisom bolničkog sapuna i zvukom njezinih umornih koraka kad bi se kasno vraćala kući. Često bih večerao sam, gledajući kroz prozor svjetla tramvaja koja su prolazila ispod našeg stana.
Sve se promijenilo kad se mama zaljubila u Dinu. Dino je bio tih čovjek iz Sarajeva, radio je kao vozač autobusa. Uselio se kod nas kad sam imao deset godina. Nikad nije bio grub, ali nikad nije ni pokušao biti moj otac. “Dobar dan, Ivane,” govorio bi svako jutro, a ja bih mu odgovarao isto tako hladno. U kući je uvijek bilo tiho kad smo sami.
Jednog dana, dok sam sjedio za stolom i pokušavao riješiti zadaću iz matematike, Dino je ušao u kuhinju.
“Trebaš pomoć?” pitao je.
“Ne treba,” odgovorio sam kratko.
Znao sam da ga povređujem, ali nisam mogao drugačije. On nije bio moj otac. Moj otac bio je Marko, onaj koji me vodio na pecanje na Dravu i učio me kako se veže udica.
Sanja je sve više vremena provodila s Dinom, a mene su njihove šale i zajednički smijeh podsjećali koliko sam sam. Počeo sam sve češće zvati Marka. “Tata, mogu li doći kod tebe ovaj vikend?” pitao bih ga potiho.
“Naravno, sine! Čekam te s fiš paprikašem!” odgovarao bi s veseljem u glasu.
Ali svaki put kad bih spomenuo Marku pred mamom, njezino lice bi se smrknulo.
“Ne razumijem zašto ti toliko znači taj čovjek! Nikad nije bio tu kad si plakao noću ili kad si bio bolestan! Ja sam te odgajala! Ja sam sve žrtvovala!”
Nisam znao kako joj objasniti da mi Marko nije samo otac na papiru. Bio mi je utočište od tišine koja je vladala u našem stanu otkad se Dino doselio.
Kad sam napunio četrnaest godina, skupio sam hrabrost i rekao mami da želim živjeti s Markom u Osijeku.
“Ne dolazi u obzir! Što će reći ljudi? Da sam loša majka? Da te nisam znala zadržati?” vikala je kroz suze.
“Nije to do tebe, mama… Samo želim probati nešto drugo. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući,” prošaptao sam.
Te noći nisam spavao. Čuo sam kako Dino šapuće mami: “Pusti ga, Sanja… Možda mu treba njegov otac.”
“Ne znaš ti što znači biti majka!” odbrusila mu je.
Sljedećih tjedana atmosfera je bila ledena. Mama me ignorirala, a Dino se povukao još više u sebe. Marko me zvao svaki dan, pitao kako sam i šalio se da će mi nabaviti bicikl ako dođem kod njega.
Na kraju školske godine, spakirao sam stvari i otišao kod Marka. Mama me ispratila bez riječi, samo suze na licu. Dino mi je pružio ruku na odlasku: “Sretno, Ivane. Ako ti ikad zatreba išta… znaš gdje smo.”
Život kod Marka bio je drugačiji – manje pravila, više smijeha, ali i više odgovornosti. Učio me kuhati, pomagao mi oko škole i vodio me na utakmice NK Osijeka. Ali često bih navečer ležao budan i mislio na mamu – na njezin umorni osmijeh i miris bolničkog sapuna koji mi je nedostajao više nego što sam htio priznati.
Jednog dana nazvao sam mamu.
“Kako si?” pitao sam nespretno.
“Dobro… A ti? Jesi li sretan?”
Nisam znao što da kažem pa sam šutio.
“Znaš… uvijek ćeš imati dom ovdje. Iako to sada ne razumiješ,” rekla je tiho i prekinula vezu.
Godinama kasnije, još uvijek osjećam tu podijeljenost u sebi – kao da nikad nisam pripadao ni jednom domu do kraja. Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti oba roditelja jednako, a opet osjećati da si uvijek negdje između?
Možda nisam jedini koji se tako osjeća? Kako vi birate između srca i razuma kad su roditelji u pitanju?