Kad ljubav pukne: Priča o razvodu, obitelji i novom početku
“Želim razvod.”
Te dvije riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam zurila u Darija. Stajao je na vratima, još uvijek u kaputu, pogled mu je bio hladan kao da mu je netko ugasio svjetlo u očima. Nisam mogla progovoriti. Samo sam stajala, držeći krpu za prašinu, jer sam baš završavala s brisanjem polica u dnevnom boravku. Na stolu su još uvijek bile Sarine školske knjige i šalica s pola ispijenog čaja. Sve je izgledalo obično, a ništa više nije bilo isto.
“Dario… Što si rekao?” glas mi je zadrhtao.
“Želim razvod, Marija. Više ne mogu ovako. Umoran sam od svega.”
Sjetila sam se mamine riječi iz djetinjstva: “Žena tek postane snažna kad ostane sama.” Tada mi je to zvučalo kao prijetnja, a sada kao jedina nada.
Sjedili smo za stolom dok je Sara spavala u svojoj sobi. Dario je izbjegavao moj pogled. “Nije više do tebe. Nije ni do mene. Jednostavno… nema nas više.”
“Ima nas! Imamo Saru! Imamo ovaj dom!” viknula sam, ali on je samo odmahnuo glavom.
“Ne želim više lagati ni tebi ni sebi. Pronašao sam nekog drugog. Zove se Ivana.”
Osjetila sam kako mi se srce raspada na tisuću komadića. Ivana? Pa to je ona kolegica s posla o kojoj mi je pričao, ona koja voli planinarenje i uvijek šalje slike s izleta. U tom trenutku nisam znala što me više boli – izdaja ili činjenica da sam bila slijepa.
Noćima nisam spavala. Sara je osjećala napetost, iako joj nismo odmah rekli istinu. Počela je mokriti u krevet, povukla se u sebe. Mama je dolazila svaki dan, donosila juhu i pokušavala me natjerati da jedem.
“Marija, nisi ti prva ni zadnja kojoj se ovo dogodilo. Glavu gore! Zbog Sare!” govorila bi tiho dok bi mi gladila kosu.
Ali kako objasniti djetetu da tata više neće živjeti s nama? Kako objasniti sebi da više nisam ničija žena?
Dario je otišao nakon tjedan dana. Pokupio je svoje stvari dok sam ja bila na poslu. Sara je došla iz škole i pitala: “Mama, gdje je tata?”
“Tata će odsad živjeti na drugom mjestu, ali će te i dalje voljeti i viđati svaki tjedan,” uspjela sam izustiti kroz suze.
Te večeri Sara je plakala do kasno u noć. “Mama, jesam li ja kriva? Jesam li bila zločesta?”
“Ne, dušo moja. Nisi ti kriva ni za što,” šaptala sam joj dok sam joj brisala suze.
Dani su prolazili u magli. Ljudi iz zgrade su šaptali iza leđa, susjeda Ljiljana me gledala sažaljivo dok bi iznosila smeće. U trgovini su me pitali: “Kako si, Marija? Držiš li se?” Mrzila sam to pitanje jer nisam znala odgovor.
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj kod Importannea, zazvonio mi je mobitel. Bila je to Ivana.
“Marija, znam da nemaš razloga razgovarati sa mnom, ali moramo se vidjeti. Zbog Sare.”
Srce mi je preskočilo. Pristala sam jer nisam imala izbora.
Sjele smo u mali kafić na Trešnjevci. Ivana je bila nervozna, igrala se s narukvicom na ruci.
“Znam da me mrziš… Ali Dario i ja nismo planirali ovo. Jednostavno se dogodilo. On voli Saru i želi biti dio njenog života. Ne želim joj biti maćeha iz bajke koja joj zagorčava život. Samo želim da znaš da ću poštovati tvoj prostor i tvoje odluke kao majke.”
Gledala sam tu ženu koja mi je uzela muža i pitala se – što sad? Mržnja nije pomagala ni meni ni Sari.
Vratila sam se kući i dugo gledala svoj odraz u ogledalu. Tko sam ja bez Darija? Bez titule “supruga”?
Počela sam raditi prekovremeno u knjižnici na Kvatriću kako bih popunila praznine dana i platila račune. Sara se polako vraćala sebi – upisala se na folklor i počela donositi petice iz matematike.
Jedne večeri, dok smo pile kakao na balkonu, Sara me pitala: “Mama, hoćeš li ti ikad opet biti sretna?”
Nisam znala odgovoriti odmah. Ali znala sam da moram pokušati – zbog nje i zbog sebe.
Prijateljica Ana me nagovorila da izađem van s društvom iz srednje škole. Prvi put nakon dugo vremena smijala sam se iskreno, bez grča u želucu. Počela sam trčati po nasipu svako jutro prije posla, osjećajući kako se bol polako pretvara u snagu.
Dario sada dolazi po Saru svake druge subote. Viđamo se na vratima, izmijenimo nekoliko pristojnih rečenica. Ivana mu pomaže oko svega – čak su zajedno organizirali Sarin rođendan u parku Maksimir.
Nekad me još zaboli kad ga vidim s njom, ali više ne osjećam mržnju – samo tihu tugu i zahvalnost što sam preživjela ono što sam mislila da neću moći.
Ponekad sjedim sama navečer i pitam se: Jesam li mogla nešto promijeniti? Jesam li bila dovoljno dobra supruga? Ili je možda ovo bio jedini put prema slobodi koju nikad nisam imala hrabrosti tražiti?
Što vi mislite – može li žena nakon svega ponovno vjerovati ljubavi? Je li bolje ostati zbog djeteta ili otići zbog sebe?