Između Tišine i Oluje: Moj Put do Mira kroz Vjeru
“Dosta! Dosta više!” vrisnula sam, tresući se od bijesa, dok su tanjuri zveckali na stolu. Otac je stajao nasuprot mene, lice mu je bilo crveno, a oči pune razočaranja. Majka je šutjela, stisnutih usana, gledajući u pod. Brat Filip je sjedio sa strane, šakama stisnutim u krilo, kao da se nada da će nestati. Bilo je to još jedno nedjeljno popodne u našem stanu u Novom Zagrebu, ali ovaj put nisam mogla više izdržati.
“Ivana, ne pravi scenu,” procijedi otac kroz zube. “Samo sam rekao da bi trebala više pomoći oko kuće.”
“Nije stvar u tome! Nikad nije stvar u tome!” povikala sam, osjećajući kako mi suze naviru. “Stalno vičete, stalno prigovarate, nikad ništa nije dovoljno dobro!”
Majka je podigla pogled i tiho rekla: “Možda bi trebala malo više razumijevanja…”
“Za koga? Za vas ili za sebe?” odgovorila sam drsko, a Filip je tada ustao i izašao iz sobe bez riječi.
Taj dan bio je samo vrhunac godina neizrečenih riječi i potisnutih osjećaja. Odrasla sam u kući gdje su se problemi gurali pod tepih, a molitva je bila samo formalnost prije ručka. Otac je radio kao vozač tramvaja, često umoran i nervozan, majka je bila medicinska sestra s previše smjena i premalo snova. Filip i ja smo se naučili šutjeti i ne talasati.
Ali ja nisam mogla više šutjeti. Osjećala sam se kao stranac u vlastitoj obitelji. Noći sam provodila budna, gledajući u strop i pitajući se gdje sam pogriješila. U školi sam bila odlična učenica, ali kod kuće nikad nisam bila dovoljno dobra. Svaka moja odluka bila je pod povećalom – od izbora fakulteta do prijatelja s kojima sam izlazila.
Jedne večeri, kad su svi zaspali, sjela sam na rub kreveta i prvi put nakon dugo vremena sklopila ruke na molitvu. Nisam znala što reći Bogu – osjećala sam se prazno i izgubljeno. “Bože, ako me čuješ… pomozi mi. Ne znam više što da radim,” šapnula sam kroz suze.
Sljedećih tjedana počela sam odlaziti na večernje mise u crkvu svete Ane. Tamo sam upoznala Mariju, ženu iz susjedstva koja je uvijek imala osmijeh na licu. Jednom me upitala: “Ivana, jesi li dobro? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na ramenima.”
Nisam znala što reći pa sam samo slegnula ramenima. Marija me pozvala na kavu nakon mise i tada sam prvi put nekome ispričala sve – svađe kod kuće, osjećaj nepripadanja, tugu koju nisam znala objasniti.
“Znaš,” rekla mi je tiho, “i ja sam prošla kroz slično. Vjera mi je pomogla da oprostim sebi i drugima. Nije lako, ali molitva daje snagu koju ne možeš zamisliti dok ne probaš.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam svako jutro moliti prije škole i navečer prije spavanja. Nije bilo čuda preko noći – otac je i dalje bio mrzovoljan, majka umorna, a Filip povučen. Ali nešto se u meni mijenjalo. Počela sam primjećivati sitnice – kako otac navečer tiho pokrije majku dekicom kad zaspi na kauču, kako majka ostavi moju omiljenu čokoladu na stolu kad zna da imam težak dan.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, skupila sam hrabrost i rekla: “Znam da nam nije lako. Znam da svi nosimo svoje brige. Ali želim da pokušamo razgovarati bez vikanja. Možemo li barem pokušati?”
Otac me pogledao kao da me prvi put vidi. “Ivana… nisam znao da te toliko boli,” rekao je tiho.
Majka je zaplakala i prvi put nakon dugo vremena zagrlila mene i Filipa zajedno.
Nije bilo lako promijeniti navike stare dvadeset godina. Bilo je dana kad bi opet planule svađe zbog sitnica – neopranih šalica ili preglasne glazbe iz Filipove sobe. Ali svaki put bih se povukla u svoju sobu i molila za mir u srcu.
Jednog dana otac me pitao: “Ivana, zašto si tako mirna u zadnje vrijeme? Što se promijenilo?”
“Počela sam moliti,” odgovorila sam iskreno. “I shvatila da ne mogu promijeniti vas, ali mogu promijeniti sebe. Mogu birati kako ću reagirati.”
Otac je samo kimnuo glavom i otišao van zapaliti cigaretu. Ali kasnije te večeri došao je do mene s Biblijom koju nisam vidjela godinama.
“Možda bismo mogli zajedno pročitati nešto?” predložio je nespretno.
Tog trenutka znala sam da se nešto zaista mijenja.
Danas naša obitelj nije savršena – daleko od toga. I dalje imamo nesuglasica, ali naučili smo razgovarati i slušati jedni druge. Molitva nam je postala zajednički ritual nedjeljom navečer.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da nisam pronašla vjeru? Bih li ikada oprostila roditeljima? Bih li ikada pronašla mir sama sa sobom?
Možda ste i vi prošli kroz slične oluje u svojoj obitelji? Kako ste vi pronašli svoj mir?