Kad se obitelj raspada: Priča o ponovnom pronalasku puta do vlastite kćeri
“Ne mogu ti više vjerovati, mama!” Klara je viknula, a njezin glas je odjeknuo kroz stan kao udarac. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. U tom trenutku, sve godine žrtve, neprospavane noći i brige koje sam uložila u njezino odrastanje, činile su se uzaludnima.
“Klara, molim te, poslušaj me… Nisam ja poslala onaj mail tvom šefu. Nikad ne bih ugrozila tvoj posao!” pokušala sam smiriti situaciju, ali ona je već uzimala jaknu s vješalice.
“Znam da si ti! Samo ti imaš pristup mom laptopu kad dođem kući!”
Vrata su zalupila za njom. Ostala sam sama, osjećajući kako mi se srce steže. Sjetila sam se dana kad sam je prvi put držala u naručju u bolnici Merkur, kad sam joj obećala da ću je uvijek štititi. A sad… sad me gleda kao neprijatelja.
Klara je imala dvadeset šest godina, radila je u jednoj marketinškoj agenciji u Zagrebu. Bila je pametna, ambiciozna, ali i osjetljiva. Otkad joj je otac Ivan otišao kad je imala samo četiri godine, nas dvije smo bile same protiv svijeta. Radila sam kao medicinska sestra u Dubravi, često na dvije smjene, samo da joj mogu priuštiti pristojan život i fakultet. Nikad nisam imala vremena za sebe, ni za ljubav, ni za prijatelje. Sve sam dala njoj.
Ali posljednjih mjeseci nešto se promijenilo. Klara je postala povučena, nervozna. Počela je kasniti kući, izbjegavala razgovore sa mnom. Mislila sam da je to zbog posla ili možda zbog nekog dečka o kojem mi nije htjela pričati. Nisam ni slutila da će me jednog dana optužiti za nešto tako podlo — da sam anonimno poslala njezinom šefu mail s lažnim optužbama o krađi podataka.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li joj gušila slobodu? Ili sam možda previše očekivala od nje jer sam sve žrtvovala?
Sljedećih dana Klara nije dolazila kući. Pisala mi je samo kratke poruke: “Ne brini za mene.” “Dobro sam.” “Ne želim razgovarati.” Srce mi se kidalo svaki put kad bih pročitala te riječi.
Jedne večeri došla mi je susjeda Jasna na vrata. “Ana, vidjela sam Klaru jučer kod tramvajske stanice s nekim dečkom. Izgledala je loše… Jeste li vi dobro?”
Slegnula sam ramenima. “Ne znam više što da radim, Jasna. Kao da više nije moja kćer. Kao da me mrzi.”
Jasna me zagrlila. “Daj joj vremena. Djeca znaju biti okrutna kad su povrijeđena ili zbunjena.”
Ali kako dati vremena kad svaki dan boli kao rana koja ne zacjeljuje?
Nakon tjedan dana odlučila sam otići do Klare na posao. Stajala sam ispred zgrade agencije na Radničkoj cesti, gledajući kako ljudi izlaze i ulaze, svi užurbani, svi sa svojim brigama. Kad sam je napokon ugledala, srce mi je preskočilo.
“Klara!” viknula sam.
Okrenula se i lice joj se smrknulo kad me vidjela.
“Što radiš ovdje?” pitala je hladno.
“Moramo razgovarati. Molim te… Samo pet minuta.”
Pogledala me s gađenjem koje me zaboljelo više nego bilo koja riječ.
“Nema o čemu razgovarati. Sve si uništila. Moj šef mi ne vjeruje više ni riječ. Dobila sam opomenu pred otkaz!”
“Ali nisam ja! Kunem ti se! Klara, pogledaj me u oči i reci mi da stvarno misliš da bih ti to napravila?”
Nije odgovorila. Okrenula se i otišla.
Vratila sam se kući slomljena. Cijelu noć sam plakala, prebirući po starim albumima s našim slikama iz Zadra, s mora, s njezinih rođendana… Gdje je nestala ona djevojčica koja me grlila i govorila da sam joj najbolja mama na svijetu?
Sljedećih dana pokušavala sam doći do istine. Nazvala sam Klarinog bivšeg dečka Dinu, s kojim se nedavno posvađala.
“Dino, molim te… Znaš li ti nešto o onom mailu? Klara misli da sam ja…”
Dino je šutio nekoliko sekundi pa tiho rekao: “Ana… Nisam htio ništa govoriti, ali mislim da znam tko bi mogao biti. Klara ima kolegicu Sandru koja joj zavidi na napredovanju… Čuo sam ih jednom kako se svađaju zbog projekta koji je Klara dobila umjesto nje.”
Odmah sam otišla do agencije i tražila Sandru.
“Sandra, molim te… Ako imaš imalo savjesti, reci istinu! Zbog tebe mi se obitelj raspada!”
Sandra je prvo poricala, ali kad sam joj spomenula mogućnost policijske prijave zbog lažnog predstavljanja i klevete, popustila je.
“Dobro! Ja sam poslala mail! Ali nisam mislila da će ovako završiti… Samo sam htjela da Klara izgubi projekt!”
Sve mi se zamračilo pred očima od bijesa i olakšanja istovremeno.
Nazvala sam Klaru i zamolila je da dođe kući.
Kad je napokon došla, sjedile smo za stolom u tišini.
“Klara… Sandra je priznala. Ona je poslala mail tvom šefu. Nisam ti lagala. Nikad ne bih mogla nauditi vlastitom djetetu.”
Klara je gledala u stol, suze su joj klizile niz obraze.
“Oprosti, mama… Bila sam očajna i povrijeđena… Nisam znala kome vjerovati… Sve mi se srušilo preko noći…”
Zagrlila sam je kao kad je bila mala djevojčica.
“Svi griješimo, dušo… Ali uvijek ćemo imati jedna drugu. To nikad ne smiješ zaboraviti.”
Te večeri smo dugo razgovarale o svemu što nas muči — o njezinim strahovima na poslu, o mojoj usamljenosti, o svemu što smo prešutjele godinama.
I danas još osjećam bol zbog svega što smo prošle, ali znam da smo jače nego prije.
Ponekad se pitam: Koliko puta moramo izgubiti jedni druge da bismo shvatili koliko nam zapravo značimo? Je li moguće oprostiti sve — i sebi i drugima?