Posljednji razgovor: Susret s bivšim mužem zbog našeg sina

“Ivana, molim te… samo ovaj put. Neka me Lovro vidi. Zaslužujem barem oproštaj.”

Riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, stisnutih šaka, gledajući kroz prozor na kišom natopljeni zagrebački asfalt. Bio je to glas koji sam pokušavala zaboraviti godinama, glas koji me nekad znao nasmijati do suza, a kasnije slomiti do dna. Krešo, moj bivši muž, otac našeg sina, sada je stajao pred vratima mog života s molbom koju nisam znala kako odbiti, ali ni kako prihvatiti.

Lovro je u svojoj sobi slagao Lego kocke. Imao je devet godina i oči koje su uvijek tražile odgovore na pitanja koja nisam znala izgovoriti naglas. “Mama, zašto tata ne dolazi više?” pitao je prošle zime, a ja sam slagala priče o poslu, putovanjima, životu. Nikad mu nisam rekla istinu – da je tata izabrao drugu ženu, drugi grad i drugi život.

Sjećam se dana kad sam saznala za Krešinu izdaju. Bio je prosinac, mirisalo je na snijeg i pečene kestene. Vratila sam se ranije s posla jer sam htjela iznenaditi Krešu za godišnjicu braka. Umjesto osmijeha i zagrljaja, dočekala me tišina i poruka na njegovom mobitelu: “Nedostaješ mi već sada.” Poruka nije bila upućena meni. Te noći sam prvi put osjetila kako izgleda kad ti srce pukne na pola.

Godinama sam pokušavala biti jaka zbog Lovre. Oprostila sam Kreši mnogo toga – laži, izostanke, čak i zaboravljene rođendane. Ali izdaju nisam mogla. Kad je otišao, ostavio je prazninu koju sam pokušavala ispuniti svakodnevnim obavezama: školom, kuhanjem, roditeljskim sastancima. Svaki put kad bi Lovro pitao za tatu, osjećala sam se kao da ga izdajem drugi put.

A sada, nakon četiri godine tišine, Krešo me nazvao. “Ivana, bolestan sam. Nije dobro. Ne znam koliko mi je ostalo. Molim te… neka Lovro dođe. Samo jednom.”

Sjedila sam u kuhinji s majkom, Marijom, koja je uvijek imala savjet za sve osim za moje srce.

“Ivana, dijete moje, znam da boli. Ali Lovro ima pravo znati tko mu je otac. I Krešo ima pravo na oproštaj. Ako ne zbog njega, onda zbog tebe – da možeš krenuti dalje.”

“Ali mama, što ako ga opet povrijedi? Što ako ga opet ostavi?”

Majka me pogledala onim blagim pogledom koji me uvijek smirivao: “Ne možeš ga zaštititi od svega. Ali možeš mu pokazati kako izgleda oprost i snaga.”

Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike: Lovro kao beba u Krešinim rukama; Lovro na biciklu dok ga tata gura; Lovro koji plače jer tata nije došao na priredbu u školi.

Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i sjela kraj sina.

“Lovro, tata bi te volio vidjeti. Znaš… nije dobro s njim. Što misliš o tome?”

Lovro me pogledao velikim smeđim očima i tiho rekao: “Hoćeš li ti biti sa mnom?”

“Naravno da hoću. Uvijek sam tu za tebe.”

Dogovorili smo susret u malom kafiću blizu bolnice na Rebru. Srce mi je tuklo kao ludo dok smo ulazili unutra. Krešo je sjedio za stolom kraj prozora, mršaviji nego ikad prije, ali oči su mu bile iste – tople i tužne.

“Lovro!” prošaptao je kad nas je ugledao.

Lovro je zastao, pogledao mene pa njega. Onda je polako prišao i sjeo nasuprot tati.

“Bok, tata,” rekao je tiho.

Krešo je drhtavom rukom posegnuo prema njemu: “Nedostajao si mi svaki dan. Znam da sam pogriješio… Znam da ti nisam bio tata kakvog zaslužuješ. Ali volim te više od svega na svijetu.”

Lovro je šutio nekoliko trenutaka pa upitao: “Zašto si otišao?”

Krešo je spustio pogled: “Bio sam slab. Mislio sam da tražim sreću negdje drugdje, ali shvatio sam da sam ju imao ovdje – s tobom i mamom. Žao mi je, sine.”

U tom trenutku osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam plakala zbog Kreše – plakala sam zbog Lovre i svih neodgovorenih pitanja koje će nositi cijeli život.

Nakon sat vremena razgovora punog šutnje i suza, Lovro je ustao i zagrlio oca. Krešo ga je držao kao da ga nikad više neće pustiti.

Na povratku kući Lovro me pitao: “Mama, hoće li tata biti dobro?”

Nisam imala snage lagati: “Ne znam, ljubavi. Ali znaš što? Ti si dovoljno jak da kroz sve prođeš. I ja ću uvijek biti uz tebe.”

Te noći gledala sam sina kako spava i pitala se jesam li napravila pravu stvar. Jesam li mu dala priliku za oprost ili samo otvorila stare rane?

Možda nikad neću znati odgovor na to pitanje. Ali znam jedno – ljubav majke nije u tome da zaštiti dijete od boli, nego da ga nauči kako preživjeti kad bol dođe.

Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili? I koliko daleko smo spremni ići zbog sreće svog djeteta?