Posljednji zagrljaj za Lejlu: Ispovijest majke koja je morala pustiti svoje dijete da bi drugo živjelo
“Ne, ne možete mi je još uzeti!” vrisnula sam, držeći Lejlu za ruku dok su joj prstići bivali sve hladniji. Liječnica, doktorica Ivana, nježno me pogledala, ali u njenim očima nije bilo nade. Samo beskrajni umor i suosjećanje. “Amira, vrijeme je…” šapnula je, a ja sam osjetila kako mi se svijet ruši pod nogama.
Nikada nisam mislila da će moj život postati ovakva noćna mora. Lejla je bila moje sunce, dijete koje sam čekala godinama. Moj muž Emir i ja prošli smo kroz tri spontana pobačaja prije nego što nam je ona stigla kao čudo. Kad se rodila, plakali smo od sreće. Sjećam se kako je mirisala po mlijeku i lavandi, kako je svako jutro budila kuću svojim smijehom. A sada… sada leži nepomična, spojena na aparate, dok joj srce kuca samo zahvaljujući mašinama.
Sve je počelo prije tjedan dana. Lejla je dobila visoku temperaturu koju nismo mogli spustiti. Pedijatrica Sanja nas je odmah poslala u bolnicu u Sarajevu. “Možda je samo viroza,” rekla je tada, ali ja sam osjećala da nešto nije u redu. U roku od nekoliko sati Lejla je počela gubiti svijest. Liječnici su trčali hodnicima, sestra Mirela me grlila dok sam plakala na podu čekaonice.
“Amira, moramo razgovarati,” rekao mi je Emir jedne noći dok smo sjedili na klupi ispred bolnice. “Ako se dogodi najgore… znaš što su nam rekli doktori? Da bi Lejlini organi mogli spasiti drugu djecu.”
“Ne mogu to ni zamisliti! Kako da pustim svoje dijete? Kako da ga dam drugima?” urlala sam kroz suze.
“Možda će neka druga majka zahvaljujući Lejli moći zagrliti svoje dijete još jednom,” šapnuo je Emir, a glas mu je drhtao.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Nisam spavala, nisam jela. Samo sam sjedila uz Lejlin krevet i molila Boga da se dogodi čudo. Sestre su dolazile i odlazile, donosile mi čaj i pokrivače, ali ništa nije moglo ugrijati hladnoću koja mi se uvukla u kosti.
Jednog jutra, dok je vani padao snijeg, doktorica Ivana sjela je kraj mene. “Amira, EEG pokazuje da nema moždane aktivnosti. Znam da je teško, ali moramo razgovarati o donaciji organa. Imamo dvoje djece na odjelu intenzivne njege kojima bi Lejlina jetra i bubrezi mogli spasiti život.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala Lejlu. Bila je tako mala, tako nevina. Nisam znala imam li snage za to. Pozvala sam Emira i moju mamu Azru. Svi smo plakali, grlili se i molili.
“Amira, sjeti se kako si uvijek govorila da želiš da Lejla bude svjetlo u tuđim životima,” rekla mi je mama kroz suze.
“Ali ne ovako… ne ovako,” jecala sam.
Te noći nisam zatvorila oči. Gledala sam kroz prozor bolničke sobe u svjetla Sarajeva i pitala se ima li Bog ikakvog plana za nas ili smo samo figure na njegovoj šahovskoj ploči.
Ujutro sam potpisala papire drhtećom rukom. Sestre su me odvele do Lejlinog kreveta. “Možete ostati s njom do kraja,” rekla je sestra Mirela tiho.
Pjevušile su joj uspavanku dok su liječnici pripremali sve za operaciju. Držala sam Lejlu za ruku i šaptala joj na uho: “Volim te više od svega na svijetu. Oprosti mi što te puštam… ali možda ćeš nekome biti anđeo čuvar.”
Kad su aparati utihnuli, osjetila sam prazninu koju ne mogu opisati riječima. Emir me držao dok sam vrištala od bola. Mama Azra klečala je kraj kreveta i molila se naglas.
Nakon nekoliko dana stiglo nam je pismo od roditelja djevojčice iz Mostara kojoj je presađena Lejlina jetra. “Vaša Lejla živi u našem djetetu. Nikada vam nećemo moći dovoljno zahvaliti,” pisalo je drhtavim rukopisom.
Svaki dan mislim na Lejlu. Gledam njene slike i pitam se gdje bi danas bila, što bi voljela crtati ili kakvu bi pjesmu pjevala sa mnom prije spavanja.
Ali znam jedno: njena smrt nije bila uzaludna. Moja bol možda nikada neće proći, ali barem znam da negdje drugo jedno malo srce kuca zahvaljujući mojoj Lejli.
Ponekad se pitam — jesam li bila sebična što sam željela zadržati svoje dijete pod svaku cijenu? Ili sam bila hrabra što sam ga pustila da živi u drugima? Može li ljubav biti veća od bola gubitka?