Između tišine i oluje: Ispovijest jedne žene iz Dalmacije

“Ivana, opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku! Koliko puta ti moram reći da struja nije besplatna?” – grmio je Ante dok je zalupio vratima spavaće sobe. U tom trenutku, dok sam stajala u kuhinji s rukama umočenim u hladnu vodu, osjetila sam kako mi srce preskače. Nije to bila samo obična svađa oko računa; to je bio još jedan podsjetnik da sam u vlastitoj kući postala gost.

Nekad sam vjerovala da će ljubav pobijediti sve. Kad sam se prije dvadeset godina udala za Antu, mislila sam da ulazim u obitelj koja će me prihvatiti kao svoju. Ali, život u malom dalmatinskom mjestu nije bio bajka. Svekrva Marija nikad nije propustila priliku da me podsjeti kako nisam dovoljno dobra za njenog sina. “Naša kuća ima svoja pravila, Ivana. Nisi ti iz Splita, ti si s brda, a zna se što to znači,” govorila bi mi dok bi prstima brisala nevidljivu prašinu s ormara.

Djeca, Luka i Ana, rasla su između dvije vatre. Ante je bio strog, često hladan, a ja sam pokušavala biti most između njega i njih. Ali mostovi pucaju kad ih previše gaze. Sjećam se jedne večeri kad je Luka, tada još dječak, došao uplakan iz škole. “Mama, zašto tata nikad ne dolazi na moje utakmice? Svi drugi tate su tamo.” Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila i šutjela, gutajući knedlu u grlu.

Godine su prolazile, a ja sam sve više osjećala da nestajem. Svaki dan bio je isti: ustajanje prije zore, spremanje doručka, čišćenje kuće, odlazak na posao u lokalnu trgovinu, povratak kući gdje me čekala nova runda prigovora. “Ivana, nisi dobro oprala prozore! Ivana, gdje su mi čarape? Ivana, što si danas skuhala?” Svekrva je uvijek imala nešto za dodati: “U moje vrijeme žene nisu sjedile po kafićima nakon posla. Ti si previše moderna za ovo selo.”

Jednog dana, dok sam slagala robu u trgovini, prišla mi je susjeda Jelena. “Ivana, čula sam da ti Ante opet viče na tebe. Znaš, nisi ti jedina. I meni je moj znao prigovarati… ali ja sam mu jednom rekla svoje! Moraš se zauzeti za sebe.” Pogledala sam je s nevjericom. Kako da se zauzmem kad nemam gdje otići? Moji roditelji su umrli davno, a brat živi u Zagrebu i ima svoju obitelj.

Te večeri odlučila sam razgovarati s Antom. “Ante, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući.” On me pogledao s podsmijehom: “Ako ti se ne sviđa, vrata su ti otvorena. Nitko te ne drži ovdje na silu.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam mu htjela dati to zadovoljstvo da vidi moju slabost.

Sljedećih dana šutnja je bila još teža od svađa. Djeca su osjećala napetost; Ana je počela kasniti kući iz škole, Luka se povukao u sebe i sve više vremena provodio pred računalom. Svekrva je šaptala nešto Antu iza mojih leđa, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.

Jedne noći probudila sam se od glasnog šaputanja iz dnevne sobe. Prišuljala sam se i čula Antu kako govori: “Ne znam koliko još mogu ovako. Ivana me guši. Sve joj smeta.” Marija ga je tješila: “Sine moj, možda bi bilo bolje da ona ode natrag svojim roditeljima. Naći ćemo ti neku bolju ženu.”

Te riječi su me slomile. Sljedećeg jutra nisam mogla ustati iz kreveta. Djeca su došla do mene: “Mama, što ti je?” Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam plakala.

Nakon nekoliko dana odlučila sam otići kod psihologinje u Splitu. Prvi put sam nekome ispričala sve – o Antinoj hladnoći, Marijinoj zlobi, svojoj usamljenosti i strahu da ću izgubiti djecu ako odem. Psihologinja mi je rekla: “Ivana, vi imate pravo na sreću. Niste dužni trpjeti tuđe frustracije. Razmislite što želite za sebe i svoju djecu.”

Počela sam pisati dnevnik. Svaki dan bih zapisivala svoje misli i osjećaje. To mi je pomoglo da shvatim koliko sam zapravo jaka. Počela sam više razgovarati s djecom, slušati ih i podržavati njihove snove.

Jednog dana Ana mi je rekla: “Mama, ja te volim najviše na svijetu. Znam da ti nije lako s tatom i bakom. Ali ja ću uvijek biti uz tebe.” Luka me zagrlio i dodao: “I ja isto, mama.” Tada sam znala da nisam sama.

Nakon dugih mjeseci borbe sa sobom i okolinom, skupila sam hrabrost i rekla Anti: “Odlazim. Djeca idu sa mnom.” Prvo je mislio da blefiram, ali kad je vidio moju odlučnost, shvatio je da ovaj put nema povratka.

Preselili smo se u Split kod prijateljice iz mladosti. Počela sam raditi kao čistačica u školi; nije bilo lako, ali osjećala sam se slobodno prvi put nakon mnogo godina.

Danas, kad gledam svoju djecu kako rastu bez straha i napetosti, znam da sam donijela pravu odluku. Ponekad se pitam: Zašto žene kod nas još uvijek šute i trpe? Zar ljubav prema obitelji mora značiti žrtvovanje vlastite sreće? Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči – i skupiti hrabrost za promjenu.