Moja krivnja: Kako sam izgubila povjerenje sina i unuka
“Mama, jesi li sigurna da je sve u redu s Leonom?” Ivana me gledala s vrata, zabrinuta, dok je u naručju držala svog sina. “Naravno, dušo, samo je malo umoran. Daj mu čaj i bit će kao nov,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti nervozu u glasu. Ali istina je bila daleko od toga. Leon je već satima imao temperaturu, a ja sam, iz straha da ne ispadnem nesposobna baka, tvrdoglavo odbijala priznati da nešto nije u redu.
Sve je počelo tog petka navečer. Ivana i njen muž Dario napokon su odlučili izaći na večeru nakon mjeseci iscrpljujućeg rada i brige oko djeteta. “Mama, možeš li pričuvati Leona? Samo par sati, stvarno nam treba ovo,” molila me Ivana telefonom. “Naravno, dušo. Bit će nam super!” odgovorila sam, sretna što ću provesti večer sa svojim jedinim unukom.
Leon je došao sav nasmijan, s omiljenom plišanom žabom pod rukom. “Bako, hoćemo li gledati crtiće?” pitao je čim je ušao. “Naravno, srce moje!” nasmijala sam se i pripremila mu toplu čokoladu. Sat vremena kasnije, primijetila sam da je tiši nego inače. “Bako, boli me trbuh…” prošaptao je, a lice mu je bilo blijedo.
U tom trenutku srce mi se steglo. Pomislila sam na sve one priče iz novina o djeci koja završe u bolnici zbog običnog virusa. Ali nisam htjela paničariti. “Ma to je sigurno od previše slatkiša,” uvjeravala sam samu sebe. Dala sam mu čaj od kamilice i pokrila ga dekicom.
Kako su sati prolazili, Leonova temperatura rasla je sve više. Znojio se i drhtao, a ja sam osjećala kako mi panika raste u prsima. Pokušala sam ga rashladiti oblozima, ali ništa nije pomagalo. “Bako, hoću mamu…” šapnuo je oko deset sati navečer.
Tada sam napravila najveću pogrešku u životu. Umjesto da nazovem Ivanu i priznam da ne znam što radim, odlučila sam pričekati još malo. Nisam htjela pokvariti njihov izlazak. “Samo još malo izdrži, Leonče…” tiho sam ga tješila.
Kad su Ivana i Dario stigli po njega, pokušala sam izgledati smireno. “Malo je umoran, ali ništa strašno,” rekla sam dok sam joj predavala dijete. Ivana me pogledala sumnjičavo, ali nije ništa rekla.
Sat vremena kasnije zazvonio mi je telefon. Ivana je plakala: “Mama, Leon ima 39,5! Što se dogodilo? Zašto mi nisi rekla? Moramo na hitnu!”
Osjećala sam se kao da mi se svijet ruši. Nisam mogla disati od srama i krivnje. Cijelu noć nisam spavala, čekajući vijesti iz bolnice. U glavi su mi odzvanjale Ivanine riječi: “Zašto mi nisi rekla?”
Sljedećih dana Ivana mi nije odgovarala na poruke ni pozive. Dario mi je samo kratko javio da je Leon bolje, ali da im treba vremena. Hodala sam po stanu kao sjena, zureći u Leonove igračke koje su ostale kod mene.
Moja sestra Marija došla je sljedeće jutro: “Što si napravila? Svi pričaju po selu da si skrivala da ti je unuk bolestan!”
“Nisam htjela… Samo sam željela da sve bude dobro…” glas mi je drhtao.
“Znaš da si pogriješila. Ali moraš im reći istinu i ispričati se,” rekla je strogo.
Dani su prolazili u tišini i samoći. Svaki zvuk mobitela bio je nada da će mi se Ivana javiti. Počela sam preispitivati sve svoje odluke kao majka i baka. Jesam li uvijek bila previše ponosna? Jesam li previše željela biti savršena?
Jednog popodneva skupila sam hrabrost i otišla do Ivaninog stana. Vrata mi je otvorio Dario.
“Dobar dan… Mogu li vidjeti Ivanu?”
Dario me pogledao hladno: “Nije spremna razgovarati s tobom.”
“Molim te… Samo joj reci da mi je žao. Nisam htjela ništa loše… Bila sam glupa i tvrdoglava… Volim vas više od svega na svijetu,” glas mi se slomio.
Dario je šutio nekoliko trenutaka pa tiho rekao: “Leon te pita svaki dan gdje si. Ali Ivana još ne može prijeći preko ovoga. Daj joj vremena.”
Vratila sam se kući slomljena srca. Dani su prolazili sporo, a ja sam svaki dan pisala pismo Ivani koje nikad nisam poslala.
Jednog dana stigla mi je poruka: “Mama, možemo li razgovarati?”
Suze su mi navrle na oči dok sam tipkala odgovor. Kad smo se napokon srele, Ivana me gledala kroz suze: “Zašto nisi vjerovala meni? Zašto nisi vjerovala sebi?”
Nisam imala odgovor osim: “Bojala sam se biti slaba pred tobom… Bojala sam se da ćeš misliti da nisam dobra baka…”
Ivana me zagrlila kroz suze: “Samo želim da budeš iskrena sa mnom. I da znaš – Leon te još uvijek voli.”
Od tog dana trudim se biti iskrenija i manje ponosna. Ali još uvijek svaku večer gledam Leonovu žabu na polici i pitam se – koliko često naš ponos uništi ono što nam je najvažnije?
Jeste li vi ikada izgubili povjerenje voljenih zbog vlastitog straha ili ponosa? Kako ste to ispravili?